- Šta knjiga “Titov tajni imperij” koju ste nedavno objavili donosi novo, šta je u njoj što do sada nismo znali o Titu, a ne spada u “teorije zavere”?
Teorije zavjere koje je širila domaća novinska feljtonistika osniva se na tome što nitko nije mogao odgovoriti ni na osnovna pitanja o Titu. Primjerice, gdje je rođen i gdje je odsrastao, kad je primljen u Komunističku partiju, kako je dobio kriptonim ”Tito”, te što je, zapravo, bila njegova karijera do 1944. godine kad prvi put stupa na javnu scenu u svojoj 52. godini? To će reći da se o njemu gotovo ništa nije znalo, usprkos brojnim biografijama. One najbolje, Dedijerov Tito speaks: His self-portrait and struggle with Stalin objavljen u godini Staljinove smrti 1953. i The Heretic: The Life and Times of Josip Broz-Tito iz 1957. sjajno su napisane, a autori su poznavali lik i sudjelovali u njegovoj profilaciji. Ali, to su bili književni pamfleti namijenjeni stvaranju poželjne percepcije u svjetskoj javnosti. Kasniji biografi njihove su podatke i tu priču manje-više prepričavali i proširivali. Nije bilo nikakvih novih istraživanja, osim Dedijerovih ”Novih priloga za biografiju Josipa Broza Tita”. To je debeli kompendij, da ne kažemo kupusara iz 1980., koju su napali svi režimski mediji, iako nije bila biografska sinteza, nego opsežna građa u rasutom stanju. No, dotle je Tito već postao svetac, a zna se kakve reakcije uslijede ako objaviš knjigu ”Sveti Franjo u očima psihijatra i njegov stvarni odnos sa sv. Klarom”. Dok je Tito bio živ, njegove tajne čuvao je režim, a programiranu recepciju kreirale su velesile, kojima je on bio važan instrument međunarodne politike. Kad se sve srušilo, i jugoslavenska država i komunizam, došla su na red sva pitanja, ali nije bilo materijala za odgovore, pa je trebalo fikcionalizirati, što je stvorilo konjunkturu za novinske feljtoniste, kojekakve prijestolničke besposličare, ljude koje su se lažnim autobiografijama pokušali upisati u povijest, i slično. Akademska zajednica je potpuno zakazala. Jedina vrijedna otkrića donijeli su novinarski publicisti poput Milomira Marića (Deca komunizma) i Pere Simića (bezbroj knjiga), s tim da to, naravno, nije bila historiografija, nego žive, senzacionalne storije ”iz onoga doba”. Tršćanski profesor Jože Pirjevec skrupulozno je kompilirao izvore za svoju knjigu Tito in tovariši (2011) koja se dosta čitala, ali tu nema ništa nova, osim njegove originalne ideje o navodnoj velevažnosti Titova slovenskog doglavnika Edvarda Kardelja, aparatčika i nedoučenog učitelja. Knjiga koju smo pisali šest godina, a sad je napokon izašla, i to poslije one ranije Tito: neispričane priče iz 2013. godine, gdje je publicirana nepoznata građa s komentarima, donosi odgovore na sva pitanja koja se tiču njegove karijere. Ne kažem da su svi točni, ali su svi pomno istraženi u izvorima, s bibliografskim aparatom koji sadrži oko tisuću fusnota i kritički pregled izvora na oko 150 kucanih stranica. Ukratko – ništa niste znali o Titu, a ono što ste mislili da znate, većinom je netočno.
- Koautor na knjizi Wiliam Klinger je ubijen u Njujorku u svojoj 42. godini. Šta se tačno dogodilo? Pošto je i o tom ubistvo bilo različitih spekulacija?
Moj prijatelj William Klinger, mladi riječki historičar multikulturnih identiteta i znanja, koji se školovao u Ttrstu, Klagenfurtu, Budimpešti i Firenzi, živio je u provincijskoj Gradisci di Isonzo, te radio kao freelance-povjeničar s angažmanom u rovinjskom Centro di ricerche storiche. Usprkos mladosti bio je jedan od naših najcitiranijih autora u znanstvenim bazama. U 42. godini odlučio je otići u Ameriku i ondje predavati, a učinino je to na zagovor kolege, prevoditelja, kojega je upoznao još u riječkoj gimnaziji ”Dante Alighieri”. Taj mu je kolega obećao prodati svoj stan u Queensu u New Yorku, a onda ga je ubio i uzeo mu novac. Munjevitom akcijom nagrađivanih njujorških detektiva, ubojica je uhićen za 48 sati i poslije 3 godine suđenja osuđen na doživotnu robiju, s pravom da pomilovanje traži tek nakon 25 godina. Sudačko obrazloženje: svojoj je žrtrvi oteo njen ”američki san”.
- Važite za jednog od najboljih znalaca političkih odnosa u regionu. Da krenemo sa Srbijom? Šta je po vašem mišljenju glavna greška Vučića i šta srpske opozicije?
Gospodin Vučić naslijedio je državu u kojoj su vladale predatorske elite stvorene u doba Miloševića. Opći smjer onoga što je deklarirao kao svoj cilj, ispravan je – okretanje Europi, uspostava poduzetničke, liberalne ekonomije, zasnivanje nove Srbije koja bi mogla živjeti kao normalna zemlja izvan svojih mitomanija i cargo-kultova. Čovjek bi pomislio da je to teško zamislivo, a nekmoli moguće izvesti, ali zapravo jest – Beograd je bio, a i danas je europska metropola, a Srbi, srpska elita, zapravo su Zapadnjaci, i budućnost njihove zemlje je na Zapadu. Srbija nije na Kosovu, nego u Beogradu. Druga je stvar ”modaliteta”, naime političkih sredstava kojima vlada ide prema tim ciljevima. To je ono na što se koncentrirala opozicija, ono što, sudeći po prosvjedima, ne prihvaća ni narod. A narodno nezadovoljstvo koje opozicija ne usmjerava, jako je loša stvar, u Srbiji kao i u Francuskoj. Srpska opozicija je pak ponovo historijski podbacila, nije prihvatila liberalni projekt ni u teoriji, nego samo želi srušiti nedostojno vodstvo, bez idejne katarze. Tako je bilo i devedesetih – tadašnja opozicija uopće nije prihvaćala demokratski koncept, govorili su jedino o ”modernosti”, a ne o parlamentarizmu, previše su se bojali opančarskih masa… I bilo je potrebno deset godina da se, poslije rata i uz međunarodnu pomoć, okrene fundamentalnim pitanjima sadašnjosti. Na temelju studije Tita, zaključio sam – mase ti uopće ne trebaju za revoluciju. U početku, nije bitno koliko imaš sljedbenika i kakvu uživaš podršku, bitno je da imaš jasan koncept, glavne ciljeve od kojih ne odstupaš.
- Kako gledate na trenutni odnos snaga na hrvatskoj političkoj sceni?
Ivo Sanader svojedobno je ”detuđmanizirao” glavnu državotvornu stranku, HDZ, i otvorio europsku perspektivu, ali se njegova vlada slomila zbog bezgranične kleptokracije, koja je bila transnacionalni, srednjoeuropski ”udruženi zločinački pothvat”. Milanovićeva lijeva vlada zatim je uništila hrvatsku ekonomiju, a kratkotrajna Karamarkova desna, društvo, a time i državu. Plenković iznova gradi državu i ”dehadeizira” HDZ, ali ge ”retuđmanizira”, stvarajući poziciju svemoćnog kancelara. To donosi stabilnost, ali objedinjuje sve mane tri prethodne vlasti.
- Da li je po vama Bosna i Hercegovina održiva zajednica ili treba da se raspadne kao Jugoslavija ili kao što će se raspasti Irak kako tvrdi u svojoj knjizi “The End of Iraque” Piter Galbrajt?
Peter je moj dugogodišnji poznanik, a o njemu sam snimio jednosatni dokumentarni film, u kojemu smo pokušali rezimirati cijelu njegovu karijeru, ne samo godine zagrebačke i balkanske avanture. Galbraith je bio ambasador u Hrvatskoj i Bosni, zapravo čovjek američke administracije za bivšu Jugoslaviju, u koju je, skupa s prijateljom Richardom Holbrookeom, uspio donijeti mir te iskovati Daytonski sporazum. On je zastupao podjelu Iraka i podjelu Jugoslavije, ali ne i podjelu Bosne – naprotiv, bio je protiv ”etnizacije” te kompozitne države (što je kao osnovni gredbeni prrincip proklamirao sporazum u Daytonu). Ja mislim isto. Od Bosne treba napreaviti federaciju, s jednim parlamentom, jednim predsjednikom vlade i jednim (ceremonijalnim) predsjednikom države, ali sa Senatom, sadašnjim Vijećem naroda, s tim da se svi ti ljudi biraju u stvarnim, općinskim izbornim jedinicama. Je li to moguće? Ne znam. Volio bih da se o tome povede rasprava. Rado bih u njoj sudjelovao, ali ne kao Hrvat, prije kao eksjugoslaven s određenim dugom prema tom nezavršenom poslu demokratske transformacije.
- Ceo život ste u medijima – kako danas gledate na medijske scene u Srbiji i Hrvatskoj?
Nikad jače, zar ne? Mnoštvo televizija, mobilne platforme za sportske, zabavne i informativne sadržaje, portali, svašta… Ima tu i para, s tim da većina ide velikim korporacijama, kao i u svemu i posvuda u svijetu. Bio bih ipak savršeno zadovoljan napretkom kad bismo mogli spriječiti toliko miješanje države u naš posao. Ona se miješa i kao vlast, i kao arbitar, u Hrvatskoj je uvela pravosudni teror, u Srbiji ima druga sredstva, u Sloveniji se oslanja na malograđansku autocenzuru. U Bosni po medijima divljaju ambasade, one su tamo jedina stvarna vlast. Profesija je ugrožena, ali uvijek je i bila. Sjećam se kako mi je stariji kolega, bivši direktor ”Vjesnika” na novinarskoj skupštini negdje početkom devedesetih godina dobacio da je u njegovo doba profesija imala veći integritet. Rekao sam mu s govornice: ”Ali, Božo, ti kad si postao glavni urednik splitskih novina smrtne kazne su se još izvršavale javnim vješanjem u zagrebačkom parku Dotršćina!” Hoću reći, skloni smo unositi vlastite perspektive i interese…
- Dobar ste poznavalac i aero-business scene. Kako gledate na promene na tom polju u regionu: Air Serbia – šest godina nakon braka sa Etihadom, Air Croatia, novi aerodrom u Zagrebu, dolazak Vansija u Beograd, oduzimanje aerodroma Gradu Nišu…
U kooperaciji s Etihadom Air Serbia je jako digla promet na Beogradu i povratila raniju dominantnu poziciju u regiji. No, propao je Etihad, njegov model širenja po Europi. Croatia Airlines mora pronaći strateškog partnera da do kraja ne propadne, a koncesijsko ustupanje aerodroma europskim konzorcijima je loša stvar, mi smo trebali uzeti korejskog ili američkog partnera, koji su se također natjecali. Ali, kad uđete u bližu europsku orbitu, ruke su vam vezane. Velike njemačke i francuske kompanije su propast za avijaciju. Mi bismo sad trebali nešto napraviti s Poljacima, vi s Mađarima. A Niš, to stvarno ne znam. Gradovima ne bih davao aerodorome. Uvijek ih promatraju kao priliku za zapošljavanje, a ne za razvoj.
- Ove godine je 100 od Pariske mirovne konferencije, 80 godina od početka 2. Svetskog rata i 30 godina od Pada Berlinskog zida. U kom pravcu ide po Vašem mišljenju Evropa?
Europa se refeudalizira. Uspjeli su otjerati Britance, najkvalitetniju zemlju EU, pa je etatizam prevladao liberalizam, a uz etatizam uvijek ide populizam, lijevi i desni, koji se na margini čak transformira u neokomunistički fašizam, odnosno u desničarski proruski nacizam. Idejno, to mi se čini, zapravo sporednim, problem je u sklerotičnoj ekonomiji, koja ne može funkcionirati zbog dvostrukog terora briselske birokratske regulative i oligopolske koluzije velikih europskih korporacije – s tim da su one vrlo uspješne, najbolja stvar u Europi, zapravo je i održavaju na životu. Ako nemaš puno srednjih kapitalista, daj barem ove velike. Zapravo, najviše zabrinjava sastav i prosjek europskih vlada. Takvu gomilu mediokriteta nismo davno vidjeli. Zemljama upravljaju bivše učiteljice, trećerazredni činovnici regionalne vlasti i štreberčići lišeni karizme. Nekompetentna vlast vodi u ekonomske krize, ali kao što kaže moj prijatelj ekonomist, europske krize su jedino što vrijedi u Europi, kao stres-test njihovih institucija…