Piše: Denis Kuljiš
Kako je završio rat na mom otoku? Znamo kako je započeo, jer je snimljen film, ali kako je završio, o tome nije bilo dovoljno govora, a ni pravog televizijskog pokrivanja… Zašto? Pa zato što je trebalo izgledati kao da je sve završilo ”Olujom”, te da su se Hrvati sami obranili u Domovinskom ratu bez mnogo tuđe pomoći. Zato danas kojekakvi bezveznjaci mogu olako minorizirati važnost pripadnosti Hrvatske zapadnoj vojnoj alijansi. A za ulazak u NATO plaćena je vrlo visoka cijena, platili su je hrvatski vojnici, a platio ju je i NATO.
Na samom početku, Zapad nije dvao pet para na mogućnosti da se Hrvatska održi u slučaju vojne intervencije iz Beograda. Kad je započelo razmještanje snaga u Hrvatskoj u skladu s planom ”RAM” koji je predviđao koncentraciju A-formacija (jedinica JNA popunjenih na ratni sastav), činilo im se da će sve biti završeno i prije nego započne, samim postavljanjem figura za mat-poziciju. Sreo sam američkog vojnog atašea na nekom prijemu u Inter-Contiju (bili su to zadnji, hektički dani prividnog mira) i on mi je rekao da procjenjuju kako će eventualni otpor potrajati dva tjedna. Bio je to neki tenkovski taktičar, kapetan iz Fort Hooda. Mjesec dana ranije, ZNG je opkolio vojarne i zaposjeo skladišta Ratne rezerve, te osvojio većini naoružanja i streljiva 5. korpusa, najveće formacije vojske bivše države. Amerikanac koji je na prijem došao iz beogradske ambasade, nije to ozbiljno shvaćao. Još je dodao da je raketiranje Banskih dvora, koje se dogodilo 7. listopada, nekoliko dana prije toga prijema, inscenirali sami Hrvati. To mi je bilo tako glupo da sam mu rekao – ali u dvorištu se zapalio auto savjetnika Marija Nobila! Kad biste samo znali koliko je on škrt, bilo bi vam jasno da je to sasvim nemoguće!
Kad je intervencija zaista započela, JNA je opkolila Vukovar, gotovo odsjekla Slavoniju kod Pakraca, primakla se ne nekoliko kilometara do slovenske granice kod Karlovca i izolirala Dalmaciju raketiranjem paškog mosta, iznuđenim rušenjem Masliničkog, te vatrenom kontrolom Zadra i Šibenika. Na karti, činilo se da je rat izgubljen. Naprotiv, ustrojena je Hrvatska vojska, uspostavljen Glavni stožer, a general Tus zapovjedio je protunapad. Do prosinca, postigao je pobjedu u tom boju. Iz političkih razloga, umjesto nastavka operacija, moralo se pristupiti pregovorima – Tuđman je procijenio da je priznanje države važnije od brze pobjede. O tome će se moći raspravljati dovijeka…
Neprijatelj je zaustavljen, ali nije pobijeđen niti protjeran, pa počinje eskalacija u Bosni. Zanemarive snage HVO ondje će komplementirati HV, ali kaos koji je uslijedio izbijanjem međuetničkog sukoba, nitko nije mogao riješiti, što je značilo da se odgađa mogućnost oslobođenja okupiranih hrvatskih teritorija, gotovo trećine teritorija, koje su poslije Sarajevskog primirja zaposjele mirovne snage UN. Gdje god su u svijetu bile raspoređene, ostale su desetljećima…
Naposlijetku, Washington šalje u Zagreb Petera Galbraitha – on je prvi ambasador (u Hrvatskoj i BiH) i ima instrukcije da zaustavi rat kako god zna i umije, ali da puno ne involvira Clintonovu administraciju koja ga šalje, jer na ratu na Balkanu Bill neće dobiti ni jedan glas za reizbor na predstojećim izborima.
Pero, mladi američki diplomat čiji je otac bio Kennedyjev guru, ima golemo iskustvo iz Kongresa i Senata. Na Bliskom istoku odigrao je nevjerojatnu ulogu u afirmaciji kurdske nacije. U Hrvatsku ipak ne dolazi sasvim sam, nego istodobno sa snagama NATO-a, koje će od tog časa promijeniti odnos na bojištima.
Operacija ”Deny Flight” na nebu BiH počinje 12. travnja 1993. a trajat će dvije godine. Osim što će spriječiti uzletanje srpskih aviona, izvodit će se kasnije napadi na radarske instalacije, zapovjedna mjesta i oklopna vozila, a na kraju, prerast će u Operaciju Deliberate Force (recimo – Gruba sila) u kojoj je sudjelovalo 400 aviona NATO-a i 5.000 pripadnika savezničkih oružanih snaga, pod zapovjedništvom admirala Leightona Smitha. Koordinirano s hrvatsko-bošnjačkom operacijom ”Maestral 2” bačeno je više od tisuću bombi, od toga 700 ”pametnih”, navođenih. Zračne snage NATO-a pretrpjele su pritom manje gubitke – oboren je jedan francuski Mirage 2000, jedan britanski Sea Harrier (jurišnik s vertikalnim polijetanjem), jedan američki F-16 i jedan F-18 s nosača, te talijanski trasportni avion G.222 u kojemu je poginulo osam ljudi. U bosanskim šumetinama ostatke su odmah pronašli reporteri ”Globusa”.
Uoči ”Oluje”, NATO je izbombardirao aerodorom Udbina, a dva američka F-16 srušili su raketama pet ”Jastrebova” koji su poletjeli iz Banja Luke. Dotle je postrojba danskih plavaca kod Tuzle upala u zasjedu brigade srpskih teritorijalaca, pojačanih tenkovima 2. oklopne brigade pukovnika Lisice. Namjerili su se na krive – Danci su pripadali pukovniji ”Jutlantski draguni”, najstarije europske vojne formacije, osnovane 1657. Njihovi ”Leopardi” pobili su znatan broj srpskih vojnika i onesposobili tri tenka T-55.
No, da se dovrši ”rat na mom otoku”, razdvoje zaraćene snage i oslobodi posljednji hrvatski zaposjednuti teritorij – Podunavlje i Vukovar – bio je potreban mirovni sporazum u Daytonu. No, potpisi u američkoj zračnoj bazi, ne bi ništa značili bez vojnih snaga koje bi garantirale provedbu sporazuma. To pokreće do tada najveću NATO-operaciju na Balkanu.
Ukupno 57.000 vojnika, četvorostruk broj mirnodopskog sastava Hrvatske vojske, stiže sa 2.400 letova transportnih aviona, a opremu dovlači 35 brodova i 350 vlakova. Čim je štab američkih snaga 1. pješačke divizije (Big Red One, čuvene još od iskrcavanja u Sjevernoj Africi 1942.) stigao u Tuzlu i vojni aerodorom pretvorio u ”Eagle Base”, kod Gradačca je smrtno stradao jedan američki vojnik koji je stao na nagaznu minu. Nisu mu mogli pomoći u MASH-u, pokretnoj kirurškoj bolnici. Prva je otvorena još u studenom 1992. na zagrebačkom aerodromu Pleso koncem 1992. Bilo ih je naposlijetku pet u Hrvatskoj i Bosni, a liječile su, po statistikama UN-a, deset puta više ranjenih i bolesnih domaćih, ”vanjskih pacijenata”, nego vlastitog vojnog osoblja.
Do stradavanja toga američkog vojnika koji je osiguravao sastanak srpskih s hrvatskim i bošnjačkim predstavnicima radi uspostave dejtonskog primirja koje je započinjalo u ponoć, NATO-snage upućene u ovu masivnu mirovnu ekspediciju, već su pretrpjele gubitke od 9 poginulih i 44 ranjenih. Osim na minama, stradali su od snajperske paljbe.
To je bio tek početak NATO-intervencije koja će naposlijetku donijeti mir na Balkan. Četiri godine kasnije srušen je Miloševićev režim bombardiranjem NATO-avijacije u operaciji ”Noble Anvil” (Plemeniti nakovanj), u kojoj je sudjelovalo tisuću aviona, te 30 ratnih brodova i podmornica koje su lansirale krtstareće rakete. Kad je Milošević kapitulirao, u Prištinu su ušli norveški komandosi i pripadnici britanskog SAS-a, američki padobranci i specijalne trupe te marinci, koji su doletjeli iz Sjeverne Karoline.
Uz sve ovo ne smije se preskočiti najdugotrajniju i najhumaniju misiju – Operaciju Provide Promise (Ispunjeno obećanje) koja je trajala neprekidno 4 godine. U opkoljeno Sarajevo, na sarajevski aerodorom pokriven vatrom čak i najmanjih kalibara iz srpskog arsenala, izvršeno je 12,886 letova aviona iz 21 zemlje. Isporučili su 160.000 tona humanitarne pomoći i evakuirali 1,300 ranjenika. Američki ”Herculesi” još su bacali padobranima pomoć u nepristupačne enklave u više od 2000 misija. Najveće udivljenje zaslužuju pripadnici zrakoplovne komponente Nacionalne garde Kentuckyja. To su civili – policajci, vatrogasci, civilni piloti, rezervisti kojima poslodavac da nekoliko dana dopusta da sudjeluju u aktivnostima Nacionalne garde, američke ”svenarodne obrane”. Stari momci iz Kentuckyja, prilično anonimne države s američkog Srednjeg zapada, bili su te godine angažirani u Somaliji, u Operaciji Restore Hope (Vrati nadu) noseći humanitarnu pomoć u zaraćena područja. U veljači 1993. prebazirali su ih u Frakfurt, u bazu Rhein-Main, te poslali da lete u Sarajevo, gdje su isprva nosili krvnu plazmu. U sljedeće dvije godine izvršili su tisuću letova. To su obiteljski ljudi, u godinama, koji ne dobivaju plaću za svoj trud, nego država obeštećuje njihove poslodavce. Opet su se vratili u Bosnu 1996. – javilo se 170 dobrovoljaca – kad je trebalo podsupirati postdejtonsku mirovnu misiju NATO-a.
Evo, to je razlog zbog kojega bih svoj glas na hrvatskim predsjedničkim izborima radije dao vatrogascu iz Kentuckyja koji je ”Herculesom” doletio u Sarajevo, nego Zoranu Milanoviću, čovjeku koji, mojem sudu, mora biti duboko nemoralan, kad poručuje, ulizujući se svojim biračima bez mozga – Rat u Afganistanu, nije naš rat… Ali, koji je bio tvoj rat Draft Dogeru?
Iz onog Domovinskog jeftino si se izvukao povlačeći se po fakultetu do 27. godine, iako si bio kao odličan kadar za novačenje, perfektno obučen u gardijskoj 1. proleterskoj mehaniziranoj diviziji u Beogradu gdje si, valjda po vezi, služio vojsku u JNA. A zatim su te 1993., primili u diplomaciju, vjerojatno opet nekom očevom vezom, jer se Stipe, stari kometetlija, pravodobno ubacio u prvu hadezeovu vladu kao pomoćnik dobroćudnog ministra kulture Vlatka Pavletića. Zatim te u ministarstvo vanjskih poslova uzeo Sanader i poslao na bojište – ali ne domaće, nego u diplomatsku misiju OSCE u Nagorno Karabah. Mjesec dana na debelim dnevnicama, a dobro izgleda u profesionalnoj biografiji!
Čim je rat završio, ušao si u vojne formacije u briselskoj prethodnici. Imenovan si u tridesetoj za pomoćnika generalu Tusu, prvom hrvatskom predstavniku u NATO-u. NATO te držao pod okriljem dok si u Bruxellesu, o državnom trošku, završavao magisterij, te s mladom ženom i djetetom, šetao po travnatim i zelenim briselskim parkovima…
General Tus je ozbiljan vojnik, škrt na riječima, od njega se nije mogla izvući nikakva opaska na račun tog njegova tada mladog i, rekao bih, totalno bezeznog suradnika, koji se u vojna pitanja dovoljno razumije tek da zna kako u ratu treba tražiti najdublju pozadinu. No, zato je Milanović svima koji su ga htjeli slušati, govorio da je Tus izlapeo i da ne zna engleski. General je, doduše, pobjedonosno vodio obranu u Domovinskom ratu, u kojem Milanović nije sudjelovao, a Ratnu školu završio je u Rusiji s temom ”Udar oklopne grupe armija na zapadnom pravcu uz upotrebu taktičkih nuklearnih sredstava”. To nije ni malo impresioniralo lika sa Srednjaka, napuhanca (puvađija mi bolje zvuči) sa školskog igrališta koji je uvijek glavni, osim ako ne dođe do šteme, kad se povlači, pa ustupa mjesto onima poput boksača Mavrovića ili kontroverznog Rajka Momčilovića, poznatog iz sudske afere ”Male zločinačke”, koji su tada odrastali na istim tim poljanama…
U predizbornoj kampanji Zoran Milanović (53), nezaposleni špolitičar, gradi stepeniceu za put na nebesa što počinje na Pantovčaku. Vješto eksploatira smrt mladog kaplara specijalaca, Josipa Briškog: na skupu u Osijeku pohvalio se kako je kontingent od 350 hrvatskih vojnika na raspolaganju NATO-u njegova vlada smanjila na 50, te bi i sad trebalo razmotriti takve korake, a ne još povećavati broj, kako smjera Kolinda. Svojstveni mu ”huliganizam” kao osobni politički stil, koji je prva identificirala i u novinama opisala prof. Mirjana Kasapović s Fakulteta političkih znanosti, Milanović, dakle, namjerava s domaće scene transferirati na međunarodnu, ako mu se pruži prilika da s Pantovčaka arbitrira oslanjajući se na svoja glavna dobra svojstva – promišljenost, pažljiv izbor riječi, domišljenost svake rečenice i diskursa, te duboku svijest o političkoj i društvenoj zbilji europskog globaliziranog društva 21. stoljeća.
U stvari, da se shvate lik i nakane Zorana Milanovića, dovoljno je obratiti pažnju na ono što je govorio i što govori u svojim predizbornim kampanjama. Kad se utrkivao za premijersku vlast, spominjao je svoj omiljeni roman ”Sanjaju li androidi električne ovce” Philipa K. Dicka. Čitao ga je dok je boravio u Nagorno Karabahu – netko mu ga je ondje posudio, a imao je dovoljno vremene za lektiru, jer nije bio lud da se, recimo, zainteresira za najstariju kršćansku Crkvu na svijetu koju je osnovao sv. Gregorije Iluminator, 301. godine n. e. pa imaš baš tu u Nagorno Karabahu, povijesnoj pokrajini Artsakh, neviđen broj neopisivo starih zdanja (peto stoljeće!) i zapise sv. Mesroba Maštotsa, ostatak jedne blistave civilizacije koja je prisutna čak i na našim stranama – na vlastitom otoku u venecijanskoj Laguni i danas djeluje divovski San Lazzaro degli Armeni… Ali, dobro, nije kultura baš za svakoga, nekome je dovoljan američki krimić, odnosno SF, a ovaj zbilja nije bilo kakav, nego je po njemu snimljen najčuveniji film Ridleya Scotta – ”Blade Runner”.
Dok se u prvoj kampanji uglavnom oslanjao na erudiciju čitatelja toga Dickova romana, u ovoj se, predjedničkoj, više koncentrirao na taj film… Riječ je, naravno, o sjajno uprizorenoj priči za koju je scenografiju napravio dizajnerski futurist Sid Mead (radio je i ”Trona”) u kojoj Harrison Ford progoni ”replikante” i ubija ih, ”umirovljuje”, dok se na kraju ne sukobi s likom kojega igra glumac Rutger Hauer, koji je umro prije nekoliko dana…
Milanović ima – 53 godine. Srbi bi rekli da je ”matorac”, a nikome nije jasno zašto bi se netko, u delikatnoj dobi između pedesete i šezdesete, dakle na samom pragu umirovljeničke dobi kako je definira njegova stranka (”67 je previše”), infantilno oduševljava likom ”contract killera”, koji doduše ubija samo napredne robote, koje je gotovo nemoguće razlikovati od ljudskih bića? Ali, ne moraš biti pishijatar kao Robert Torre (autor ”Ima li života prije smrti”) da u tome, kao i u činjenici da obožava druženje s generalima poput Kotromanovića i Gotovine, zaključiš kako pokušava posredno proživljavati fajterska i ratna iskustva kojima se u životu predostrožno izmicao, znajući da je sigurna egzistencija na dobro plaćenim poslovima, uz koje idu državna limuzina i šofer, ipak najbolja građanska pozicija, što ti omogućuje da svakoga dana izlaziš na službeni ručak i službeno ispijaš butelje najboljeg crnog vina… A onda, jezik se razveže i kad nastupiš na političkom skupu, pun si dubokih misli i fascinantnih ideja.
Josip Briški, vojnik na zadatku, poginuo je ne zato da bi se njegovom žrtvom zakitili oni koji su ga poslali u misiju u Afganistan, nego stoga što je sudjelovanje u međunarodnim akcijama NATO-a apsolutni nacionalni prioritet, uvjet sigurnog opstanka u modernom svijetu (što smo sami najbolje osjetili kad nam je pomoć bila najpotrebnija). Njegova žrtva bit će, na žalost, na korist i beskrupuloznim demagozima, koji će iznalaziti podršku među neupućenima i glupima, kod kojih prolazi floskula – ”To nije naš rat”. Oni koji se njom služe, a bolje znaju što je po srijedi, no nije ih briga – najgori su bijednici, koji bi trebali gorjeti u paklu, ako postoji takva trancedentalna furuna.