U prolazu koji vodi na centralnu riblju tržnicu u Ateni gdje krupni ribari, grubijani okruženi mrtvom prirodom morske faune iz petnih žila urlaju – BAKALJARBAKALJARBAKALJARGAVROS! – nalazi se neugledna, musava birtija ”Stoa Athanaton”. Tu se od ponoći pa do zore svira rebetiko, grčki proleterski blues, koji svi na engleskom pogrešno pišu i izgovaraju ”rempetiko”. Grke nitko ne razumije. U doslovnoj transliteraciji s alfabeta usred riječi se zaista nalaze konzonanti mp, samo što se po neohelenskom pravopisu tako bilježi glas b, budući da je znak ”beta” rezerviran za fonem ”v” pa je, recimo, na suvremenom grčkom Byron prekršten u Virona, a basilej, kralj, postao je Vasilije i barbari – varvari. Dakle, nije rempetiko, nego rebetiko. Da, Neogrci su jako kompliciran soj, njihov pravopis, moderna povijest i narodni senzibilitet, slojeviti su kao neko arheološko nalazište. Ima tu svakojakih nanosa naplavljenih u zadnjih sto godina, a većinu pojava ni oni sami ne razumiju ili ih nisu osvijestili – upravo je to slučaj i s njihovom narodnom muzikom. Rebetika je upravo jedan takav kompleksni nesporazum!
Kad vidiš ”rebete” kako sviraju izgledaju ti kao svaki maloazijski ili turski bend poredan u falangu s tamburama u rukama, iznimno s ponekim zapadnjačkim instrumentom – gitarom, harmonikom-dugmetarom… A malena baglama i veći buzuki, naprosto su tradicionalne sredozemne tambure, koje helenski nacionalisti pokušavaju razlikovati od turskih verzija istog instrumenta, pozivajući se na prikaze antičkih tambura – pandura, prikazane na antičkim spomenicima. Ali, slične možeš vidjeti i na egipatskim reljefima. Sve je to, brate, Mediteran, i teško je izdvojiti i zaposjeti neku svoju zasebnu tradiciju. Na Kreti sviraju linđo. U grčkom Nacionalnom historijskom muzeju nalazi se osobna tambura grčkog vojskovođe Janisa Makrijanisa, koji je skupa s Byronom oslobodio Grčku od Turaka, ali nitko je ne bi mogao razlikovati od turske šargije ili saza. Uostalom, tu je izložen i Makrijanisov privatni mjedni mlinac za kavu koji mu je služio da samelje zrno za pripremanje naše dobre ”kuvane”, domaće/bosanske/grčke/turske kahve…
https://www.youtube.com/watch?v=heWLnEDzkkE
Riječju – Balkan, turska Rumelija, povezala je Anatoliju s jugoistočnom Europom, pa je nastao jedinstven kulturni i glazbeni univerzum kojim dominiraju tsiganes, muzikalni Romi. Oni su na svojim lutalačkim putovanjima ujedinili melos oba potkontinenta, balkanskog južnoeuropskog i bliskoistočnog maloazijskog… ”Rebeti”, doduše, nemaju nikakve veze s Ciganima, oni su urbana i moderna pojava, rezultat posebne grčke storije koja se na grčkom zove ”katastrofe mikroasiatike” (maloazijska katastrofa).
Rebetika je izvorno maloazijskog podrijetla. Razvio se u egejskim lučkim metropolama, među radnicima i sitnim svijetom velikih gradova Levanta. Kad su dvadesetih godina prošlog stoljeća Grci protjerani iz svoje milijunske Smirne, današnjeg turskog Izmira, u provincijsku Atenu i ondje, pored luke Pirej, sagradili nove čertvrti Neos Kozmos (Novi svijet) i Nova Smirna, sa sobom su donijeli svoju tugu, uspomene, tamburu i melos, koji se onda transformirao u svirkama po prčvarnicama stvorivši glazbu koja je i tako ”neautohtona” najautentičnija grčka popularna muzika. Više se ne sluša toliko u kafanama, ali je obožavaju, priznaju za supstrat svoje duševnosti, sve ono što je na filmu simbolično prikazao Grk Zorba, kojega je, naravno, u tom holivudskom majstorskom uprizorenju majstorski odigrao jedan Meksikanac, Anthony Quinn, pravim imenom Antonio Rodolfo Quinn Oaxaca, još jedan grčki Bayron. No, glazba iz filma, autentični je ”rebetiko”, koji se pleše kao kretski ”sirtaki”, što je, zapravo, bizantinski ”mesarski ples” (makelarikos horos), koji su zaista izvodili članovi carigradskog mesarskog ceha! Eto, takva je svaka grčka storija, kad uđeš u labirint, brzo stigneš do neke mesnice ili ribarnice! Hrana, muzika i ples – to su Grci. Grci – majstori…
https://www.youtube.com/watch?v=2AzpHvLWFUM
Muziku za ”Grka Zorbu” napisao je čuvani kompozitor Mikis Teodorakis. Bio je utjelovljenje narodnog sentimenta u tolikoj mjeri da ga je desničarska pukovnička hunta koja je 1967. izvršila državni udar i protjerala kralja, odmah uhapsila i zabranila mu nastupe, kao i glumici Melini Merkouri (čuvenoj po glazbenom filmu ”Djeca Pireja”). I nju su protjerali, ali upravo njih dvoje postali su simboli nove grčke demokracije i narodni heroji gotovo svetačkog statusa. Narodne osjećaje možeš zatomiti, ali korijen ne možeš iskorijeniti…
https://www.youtube.com/watch?v=sf3zTVYJ65E
No, bog rebetika nije internacionalno poznati Teodorakis, nego svima osim poštovaocima nepoznati – Marko Vamvakaris (1905 – 1972). Dovoljno je reći – Markos. Sam je Teodorakis priznao: ”Ma, svi smo mi samo grane istoga stabla – a Markos je to stablo.” Možda je ipak najpoznatija – ikonička – jednostavna rebetiko-pjesma koja se vrti na svim internetskim mrežama, čuvena ”To hamimi sto hamam” njegovog kafanskog i sviračkog druga Artemisa (Anestisa) Deliasa. To je pjesmica o Ali-paši koji s haremom uživa u hamamu, dok mu cure sviraju buzuki, a on puši hašiš. Dok se gradila nova grčka nacija na razvalinama stare, turkofilske mediteranske ekumene takve su teme bile nepoželjne. Delias je završio jadno – nakačio se na heroin, skupa sa svojom djevojkom, prostitutkom Katarinom – Kulom. Našli su ga 1944. na ulici mrtvog od overdoza s buzukijem u ruci. Imao je 32 godine.
https://www.youtube.com/watch?v=gy_OYCGFAJQ
Muzikolozi misle da je rebetiko potekao iz turskih zatvora u kojima su čamili Grci, i zaista je bio i ostao buntovan, antirežimski, boemski, još povezan s ilegalnom opijumskom supkulturom, te prkosnim sitnim kriminalcima.
Kad je moderna grčka država nastala, nije imala svoju glazbu, nego su se sukobila dva importa – talijanska operetna glazba, s ljubavnim pjesmama iz salonskih komedija namijenjenim srednjoj klasi, što se i danas održalo u grčkim televizijskim sitcomima i zabavnoj pop-muzici, te orijentalna muzika za sirotinju, poput američkog bluza koji su svirali siromašni, daroviti crnci. I bluz i rebetiko su marginalizirani. Postali su klasika. Danas se rebetiko puno manje svira po atenskim kafanama, jer više nema proleterskih buffeta – zamijenjenili su ih kafići za strane turiste – ali je taj grčki glazbeni idiom stekao univerzalnu popularnost, pa se izdaju nova izdanja nosača zvuka svih važnijih autora, objavljuju knjige, snimaju dokumentarni filmovi i o tome objavljuju mnogobrojni doktorati i znanstveni radovi. I to nema veze s grčkom dijasporom, kojoj su bliži ”zabavnjaci”, nego s globalizacijom ”World Music”, masovne glazbe sofisticiranih ”narodnjaka” iz svih krajeva svijeta.
”Stoa Athanaton” i drugi atenski rebetiko-restorani zatvaraju se preko ljeta. U drugo doba, potrebna je rezervacija. U Solunu, glavni rebetiko music-hall u Ladadiki, staroj, židovskoj četvrti s kaldrmom na kolovozu, zatvoren je, čini se, trajno… Iz Soluna su iščezli Turci, u logore smrti odvedeni su Židovi koji su sačinjavali većinu stanovništva, a Slavomakedonci su asimilirani, pa su ostali samo Neoheleni, koji su ovdje prilično pogubili dušu i identitet. Od starih kultura drže se jedino Cincari iliti Mavrovlasi. Kreiran je novi grčki identit, isključiv, nacionalistički, nepovezan s duhom mjesta (spiritus loci), artificijelan kao i cijela promenada glavnog trga izgrađena u francuskom stilu poslije Prvog svjetskog rata, nalik centru Bukurešta, koji je nastao u isto vrijeme, pod istim utjecajem. Nema tu onda mjesta ni za memoriju stare luke, renovirane i pretvorene u muzej moderne umjetnosti. Nema kurvi i pijanaca, tek poneki restorančić s neusporedivom autentičnom grčkom hranom od gorkih trava i malih riba. Tako je morao usahuti i ulični rebetiko. Ne pogoduje mu ambijent grčkih pretjerano urbaniziranih, prevelikih gradova, što izgledaju kao kombinacija Kaira i New Yorka. Zato je rebetiko ostao samo kao odjek u eteru u tim promijenjenim prostorima…
Markos Vamvakaris: Kačket
Cure s kačketom na glavi
Lutaju ulicama jer traže dim.
Vidiš li curu s kačketom na glavi,
hoda kao frajer da je svi vide?
Komadi se oblače u mušku robu
okolo se povlače da puše s frajerima.
Vidiš, frajeru, te komade, šminkerice
kako nam prodaju svoje glupe fore?
Vidio sam jednu i gledam je cijeli sat,
a kad me primjetila, podignem kapu
spreman da joj kažem: ”Sestro, što kažeš
da odemo u birc i povučemo dim?”
– Evo ti ga na, Marko, hadžijo!
Ne kužim prijatelji i frajeri,
zašto i cure nose kačkete
– pa što ćemo onda mi hadžije? –
ti će nam komadi pokvariti merak!
Marcos, 1934.
https://www.youtube.com/watch?v=iAiuKK_q4C0