Briselska bogatstva ne pripadaju caru ili kralju, nego građanima, a takva mu je i kulturna matrica. Nije nastao kao podgrađe kraljevskog dvorca, to je grad u kojem su oduvijek bili najbogatiji upravo njegovi građani. Umjesto plemića, na slikama starih majstora u gradskom muzeju, prikazane su gospodske obitelji trgovaca soljenom ribom. Sjedišta zanatskih cehova na gradskom trgu imaju fasade presvučene suhim zlatom. Modernu povijest također obilježavaju čudesna zdanja ekstremno bogate buržoazije – u tom glavnom gradu Belgije i Europe, ima oko dvije tisuće očuvanih secesijskih zgrada, a u jednoj od najljepših nalazi se – muzej stripa.
Palača stripa u secesijskoj palači izgrađenoj po projekti Victora Horthe, upravo najslavnijeg belgijskog arhiteka na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, postala je jedna od najomiljenijih destinacija. Lobi je uvijek pun tinejdžera, ali i turista koji ovamo dolaze izdaleka. Kad na dvokatnim autobusima obiđu ”Atomium”, lendmark-građevinu nalik molekuli što je obilježila Svjetsku izložbu 1958. godine, razgledaju gotičke katedrale i divovska zdanja europske administracije, odlaze ovamo, u Belgijski muzej stripa (Belgian Comic Strip Museum), sedmu najposjećeniju zgradu u Bruxellesu, gdje dolazi oko 200.000 ljudi godišnje. Mnogo ih je s Dalekog Istoka, što je posve razumljivo – umjetnost narativnog crteža u tim se kulturama poštuje više nego u Europi, gdje je strip stekao artistički ugled tek u moderno doba. Dugo se smatrao drugorazrednim sadržajem namijenjenom poluobrazovanim masama i djeci – opstajao je tek kao politička karikatura, ili u zabavnom podlistku u novinama. Vijesti su bile za odrasle muškarce, romani u nastavcima za žene, a šaljive zgode ilustrirane naivnim crtežima – za najmlađe.
Kulturna revolucija u Europi dogodila se poslije Drugog svjetskog rata. Američki vojnici donijeli su novine u kojima su cijele stranice bile posvećene stripovima – avanturističkim, koji opisuju podvige pilota, detektivskim, koji prikazuju pustolovine odvažnih detektiva i komične –koje u karikaturalnom obliku bilježe frivolnbo i začudno u svakidašnjem, ako već protagonisti nisu antropormorfizirane životinje – hrabri miševi, podle mačke, glupi psi i nevjerojatno cool zečevi. S američkom vojskom stigla je preko oceana autentična masovna kultura. U Belgiji je strip postojao i ranije, ali je bio didaktičan, u funkciji jedne antipatične propagande. Najveći belgijski autor objavljuje u Bruxellesu još od konca dvadesetih godina. Zvao se Georges Prosper Remi (1907 – 1983) a potpisivao se akronomom. Premetnuti inicijali imena i prezimena daju RG, što se, francuski – a on je bio, naravno, frankofon – čita Herge, odnosnom, po Vuku, ”erže”.
Herge je crtao dječji strip za katoličke vrlo konzervativne, zapravo desničarske novine ”Dvadeseto stoljeće”. Za njih je kreirao lik dječaka-novinskog reportera i pustolova po imenu Tintin, kojega prati njegov vjerni bijeli psić Snoopy. Zvuči sasvim nedužno, ali prve epizode bile su prilično sirova politička propaganda. Prva – Tintin u zemlji sovjeta – prikazuje stvarnost komunizma, a druga, Tintin u Kongu, daje prilično rasisitički prikaz Crnog kontinenta, neprihvatljiv današnjem politički korektnom čitatelju. Kongo je bio belgijska kolonija – sirovinama najbogatija zemlja svijeta, pripadala je kao osbna imovina belgijskom kralju. Silno bogatstvo Bruxellesa ne potječe samo iz zanatske vještine njegovih majstora, nego i iz surove eksploatacije kolonija koja se nastavilo i u moderno doba vojnim intervencijama radi očuvanja interesa u rudnicima urana, dijamanata i zlata. No, kad je Herge počeo pripremati epizodu koja će se zbivati u Kini gdje je upravo počela japanska invazija, umiješao se jedan prijatelj njegova katoličkog izdavača, misionar, koji ga je povezao s Zhangom Chongrenom, studentom brisleske akademije lijepih umjetnosti. Zhang je bio pitomac šangajskog jezuitskog sirotišta, a kako je zarana pokazao likovni talent, poslali su ga u Belgiju da ga usavršava. Njihovo poznanstvo rezultiralo je transferom artističkih i kulturnih iskustava u oba smjera, a iz toga je nastao mpderni Tintin iz epizode ”Plavi Lotus” (1936) koji se smatra Hergeovim prvim remek-djelom. Serijal će se zatim pretvoriti u globalni fenomen. Tintin je jedini europski strip koji konkurira američkiom junacima na globalnoj sceni i na koncu je, doista, i sam Steven Spielberg po njemu snimio cjelovečernji animirani film ”Tajna jednoroga” (2011.). Ukupno 24 albuma koje je izradio Herge (neke sa suradnicima-koloristima) sačinjavaju ciklus koji se može usporediti s magičnim kraljevstvom Disneyeva Mickeya Mousea. Po Tintinu je snimljeno bezboj radio-adaptacija, crtanih i igranih filmova, te kazališnih predstava, naposlijetku i video-igara. Većina tih djela proizvedena je u druigim državama, na drugim jezicima. Izdane su poštansker marke, iskovani zlatnici, a najveći europski muzej moderne umjetnosti, pariški Beabourg, posvetio mu je o stogodišnjici izlaženja golemu retrospektivu. General de Gaulle jednom je rpilikom izjavio: ”Jedini moj rival na međunarodnoj sceni je Tintin. Mi smo oni mali, koji ne dopuštaju da nas veliki pobijede!”
Briselski muzej stripa trebao je po prvotnom planu primiti samo zbirku povećenu Hergeovom radu i likovima. Osim Tintina, crtao je druge, ”normalne” dječje stripove, kojima je utemeljio belgijsko-francusku školu, što je pokrenula moćno izdavaštvo belgijskih nakladničkih kuća – ”Le Lombard”, ”Dupuis” i ”Dargaud”. ”Lombard” je 1946. počeo izdavati strip-časopis ”Tintin”, koji se odmah prodavao u 60.000 primjeraka (jedno izdanje na francuskom, drugo na flamanskom), a ”Dupuis” je na istom tržištu lansiraoi ”Spirou”. Spirou je također jedan pustolovni velegradski dječak poput Tintina, ali nije reporter, nego liftboj. U mnogome je nalik Berlinčaninu Emilom Tischbeinu, iz crtežima ilustriranog dječjeg romana Ericha Kastnera, ”Emil i detektivi”, koji se kao i Tintin pojavio upravo 1929. godine.
Ni jedan od strip-junaka iz ove bogate belgijsko-francuske produkcije ne dostiže slavu Tintina, ali kombinirano, tu je nastala kreativna industrija, briselskog umjetničkog zanatstva nalik Disneyevoj manufakturi ili modernoj ”tvornici superjunaka” kuće Marvel Inc. Svjetsku popularnost postigao je strip ”Smurfs” (Štrumfovi) pretvoren u crtani tv-serijal, a na domaćem, frankofonskom tržištu bili su nevjerojatno čitani u ostatku svijeta manje poznati stripovi Raymonda Macherota, poput serijala Chlorophylle (”Krcko i Malecki”). U Europi posvuda su se čitali u prijevodima ”Asterix” i ”Lucky Luke” (Talični Tom). Kako je Herge uvjetovao da Muzej stripa bude muzej stripa, a ne njegova uvećana spomen-soba, sad su u predvorju uz golemu rakete s kockastim crveno-bijelim oplošjem s kojom je Tintin otputovao na Mjesec u epizodi ‘”Destination Moon” (1953) nalazi i konjički spomenik kauboju Lukeu koji pištolj poteže brže od svoje sjene! I on je postao zvijezda crtanog filma, a po ”Asterixu”, poglavici nepokorenog galskog sela što se opire rimskoj invaziji i Juliju Cezaru, redovno se snimaju visokobudžetski filmovi.
Na stotine belgijskih crtača okušalo se od tada u disciplini koja je imala svoje zlatno doba pedesetih i šezdesetih godina. Posao se gotovo nesmanjenim intenzitetom nastavlja do danas i nakon promjene autorskog koda sedamdesetih godina, kad je popularna umjetnost iz svijeta dječje mašte i tinejdžerskih avanturističkih fantazija, posegnula za angažiranim temama i onima namijenjenim odraslima. Stripovi su postali hiper-realistički, fantastični, kompleksni, apstraktni, erotični… Nastali su cijeli novi svjetovi, a osim u Belgiji i Francuskoj, značajno strip-izdavaštvo pokrenuto je u Italiji, pa čak i u Srbiji, gdje je neko vrijeme izlazio vrlo uspješan časopis ”Stripoteka”, iz kojih su mnogi crtači prešli u svjetske izdavačke kuće.
Pričanje priča i kreiranje popularnih likova jedan je od najvažnijih oblika ostvarivanja kulturnog identiteta. Briselsko prosvijetljenje počelo je s iskre koja je ukresana srazom dva iznimna duha – Hergea, i Zhanga Chongrena. Remi poslije toga više nije bio eurocentrični suprematist, štoviše, doživio je spiritualnu transformaciju koja se posebice iskazuje u fantazmagoričnoj epizodi ”Tintin u Tibetu” (1960). I nesretni Zhang također je proživio kulturnu revoluciju, ali onu Maovu, kad je prinuđen da radi kao čistač ulica. Poslije toga ipak je dočekao priznanje – postao je dekan šangajske Akademije lijepih umjetnosti, portretirao Deng Xiaopinga i napravio skulpturu predsjednika Francoisea Mitteranda. Zatim su ga pozvali u Europu gdje se 1981. opet sreo sa starim prijateljem Hergeom, preselio u Pariz i u briselskom Muzeju stripa dobio zasluženo, vrlo istaknuto mjesto.