Urbani pejsaž Abu Dhabija izgleda kao tehnološka fatamorgana: građevine koje izranjaju iz pustinjskog pijeska čudesnih su oblika i fantastičnih proporcije. Kao da su nastale ni iz ničega jer tu, na obali Arapskog zaljeva, ranije nije postojao grad, ni luka, nije bilo vegetacije… Metropola Ujedinjenih Arapskih Emirata nalikuje na neku neprirodnu oazu, naseobinu na Mjesecu. Čisti science-fiction. Kozmički folklor posve je primjeren okolišu pa je i film ”Ratova zvijezda VII: Buđenje Sile” sniman u blizini – obližnje lokacije glumile su pustinjski planet Jakku.
Raspored fantazmagoričnih arhitektonskih megastruktura Abu Dhabija ukazuje da je riječ o konceptu koji se samo dijelom materijalizirao. Auto-ceste s deset traka prolaze kroz potpuno puste dijelove povezujući udaljene aglomeracije futurističkih zdanja – aerodroma, marina, hotela, sveučilišta, cityja punog divovskih nebodera te četvrti vila okruženih zidovima. Popunjava se raster koji je, vidi se, zacrtao neki veliki um, ali doseg tog nepojmljivog projekta – stvaranja održivoga grada na rubu najveće pustinje na svijetu – nije očit na prvi pogled.
Uz auto-cestu raste bogat nasad drveća i travnjaka pruža se kilometrima… Radnici iz Bangladeša koji održavaju irigacionu mrežu, dovezli su se Toyota Landcruiserom pa na travi blaguju svoj skromni doručak. Kad izbliže promotriš tu tratinu ustanoviš da je svaki decimetar kao i svako stablo u Abu Dhabiju izraslo na gustoj mreži gumenih cijevi kojima se natapa pješčano tlo. Palme s granama nalik lepezama, uvijek su prekrivene sivo-srebrnom koprenom vjetrom nanesenog pijeska. Pješčani film prekriva i sve staklene panele nebodera u zaljevskoj replici Manhattana – kiša ih spere jednom ili dvaput godišnje… Emir Zajed bin Sultan Al Nahjan, ”otac nacije”, zasadio je za života 150 milijuna stabala! Po njegovoj viziji nastali su i grad i država, tehnološki nevjerojatno napredna, jednu od ekonomski najnaprednijih zemalja svijeta. Stvorilo ju je pleme konzervativnih beduina i danas odjevenih u biblijske kostime iz ”Ben Hura” – dugi, snježnobijeli pamučni dišdaš s maramom kefijom na glavi, koju učvršćuje agal, obruč od upredene kamilje vune.
Da bi se od pustinje napravio zeleni zasad, potrebna je – voda, ali vode u ovoj pustinji nema, iako postoje silna ležišta nafte, otkrivena 1958. godine. Obitelj emira Zajeda u to je doba vladala udaljenom oazom Buraimi, gdje se danas nalazi grad Al Ain (u prijevodu – Izvor). Naftu su im pokušali prisvojiti Saudijci i kompanija ”Aramco” pa ponudili mito – fabuloznu sumu od 30 milijuna funti, samo da se tome ne suprotstave. Teško su se prevarili. Zajed je svjedočio u Ženevi u arbitražnom postupku, a zatim postigao sporazum s drugom, britanskom kompanijom, koja mu neće ugroziti suverenitet. Poslije toga Zajed je odlukom obitelji postao emir. Zamijenio je brata koji nije pokazivao sposobnosti vidljive na prvi pogled kod Zajeda, nevjerojatno markantnog čovjeka nalik arapskom Seanu Conneryju, ali s prominentnim semitskom nosom. Stav, geste i pogled, osmjeh svjedoče o magnetizmu jedne izuzetne ličnosti. Pustinjski superstar. No, kakav je to zapravo um, isprva nitko nije mogao naslutiti.
Pješčana obala na kojoj je u visine od pedeset-šezdeset katova izrastao današnji Abu Dhabi, bila je još prije samo pedeset-šezdeset godina ribarsko selo pod beduinskim šatorima. Stanovnici su ronili biserne školjke, a žene hodale pod krutom maskom koja pokriva i usta, kao stroža vrsta zara, dok se voda nosila u mješinama, sa škrtog izvora u središu grada, gdje je i danas očuvana tvrđavica, nalik onim u filmovima o Divljem zapadu. Sad je pretvorena u muzej u kojem se prikazuju dokumentrarni filmovi iz srednjevjekovne prošlosti Abu Dhabija o kojoj svjedoče još živi ljudi.
Prije nego je postao emir, princ Zajed pratio je kao vodič prve britanske istraživače. Sredinom prošlog stoljeća oni su kartografirali i proučavali ovu razvedenu obalu s oko 200 otoka pustinjskog arhipelaga, bez travke prirodnog raslinja – voda koja postoji u prirodi, razliva se u močvarnu deltu blizu grada, osam je puta slanija od mora! Zajed je pak proučavao strance. Naučio je da ih razumije te pun samopouzdanja i ponosa, tražio način da to pretvori u prednost, umjesto da im se podvrgne ili da se asimilira. Čim su pronašli naftu, shvatio je da se s njima valja udružiti, a ne protiv njih ratovati, pružati otpor jačemu, ili dopustiti da te korumpira. Britanci su pak shvatili da na nj mogu računati. U tom beduinskom svijetu znalo se – emir nikad nije prekršio zadanu riječ i možeš mu bez ostatka vjerovati. Stoga su naoružali njegovu pratnju koja je postala beduinska milicija koja će uvoditi mir među vječito zaraćene klanove. Ali, ne grubom, premoćnom silom, nego autoritetom. U plemenskim zajednicama jako se drži do tuđe časti, ali vlastiti ponos je iznad svega. Emir svojim podanicima i vojnicima pruža obje ruke, s njihovim obiteljima dijeli hranu, a sa svim odraslim muškarcima sjedi u ritualnom vijeću – madžlisu.
Britanci su Zajedu počeli plaćati zaštitu, a zatim je stao pritjecati novac od naftne koncesije. Postavši emir, Zajed odlučuje da kolonijaliste prouči u njihovom habitatu i s haremom i pratnjom odjevenom u tradicionalne kostime, odlazi u London. Svi opasani redenicima i s krivim beduinskim noževima zadjenutim za pojas, izazvali su, naravno, senzaciju. Ali, iskusni imperijalni činovnici ustanovili su da su našli pametnog i pouzdanog saveznika – u to doba u Trećem svijetu vri, nacionalistički lideri prihode od nafte ulažu u kupovinu ruskog naoružanja, vode ratove i eksperimentiraju s državnim socijalizmom. Neki opasni blefer odjeven u ekscentričnu uniformu koji se predstavlja kao ”maršal Tito”, iako je bivši tajni agent Kominterne i zagorski šloser po imenu Joža, mota se po regiji i uzbunjuje mirne stanovnike Bliskog istoka. Tako emir Zajed nalazi snažne pokrovitelje s kojima će pošteno podijeliti prihod od nafte. Sad može početi ostvarivati svoje planove…
Prvo je angažirao japanskog urbanista dr. Katsuhiko Takahashija s Univerziteta Columbia da isplanira grad Abu Dhabi, koji je tada bio neznatno ribarsko selo. Naftu pretvara u novac, pustinju u grad, a energiju u vodu. Gradi golema postrojenja koja uz struju proizvode desaliniziranu morsku vodi, što će se koristiti za piće i navodnjavanje. Sva voda Abu Dhabija, dakle, proizvodi se industrijski – više od pola kubnog kilometra pitke vode dnevno, po cijeni od 1,6 dolara za litru koja vrijedi za komercijalne korisnike – narod vodu dobiva besplatno…
Što je emir Zajed prvo sagradio na obali Abu Dhabija? Hotel ”Hilton”. U njegovoj glavi sve je unaprijed bilo jasno postavljeno – dok nafta postaje energija, od koje se dobiva voda, novac od koncesije uložit će u izgradnju turističkog središta za putnike koji iz Europe lete na Daleki istok. Za to su potrebni putnički avioni, a aerodorom su izgradili stranci, kao tehničku i vojnu bazu. Ako imaš naftu, znači gorivo, i novac za kupovinu aviona, te izgradiš najluksuznije hotele na svijetu, moglo bi se to pretvoriti u gigantski biznis jer ovdje je plus trideset dok na sjeveru vlada zima. Tako je nastao ”Etihad”, službeno najbolja avio-kompanija u svijetu, koja je kupila kontrolni udio ”Alitalije”, ”Air Berlina”, Laudine austrijske avioprijevozničke firme, isto tako ”Air Serbia” i ”Air Seychelles”, te indijski prekooceanski ”JET Airways” pa raspolaže s ukupno tisuću putničkih aviona. U susjednom Dubaiju, drugom najvećem od Ujedinjenih Arapskih Emirata, bazirana je podjednako velika avioprijevoznička korporacija ”Emirates”, a malo dalje, u Dohi – ”Quatar”. Ova nekoć pusta obala – Empty Quarters – postala je svjetski hub civilne avijacije.
Da se sve to ostvari, nedostajali su samo ljudi, radna snaga i eksperti koji će upravljati svim pothvatima i resursima… Ostvarujući svoje planove, emir Zajed nije nikad išao korak po korak – nije imao vremena ako je s beduinima htio u jednoj generaciji preskočiti stoljeća! Stoga započinje masovno useljavanje kvalificirane radne snage. Danas Abu Dhabi ima više od dva milijuna stanovnika, ali manje od četvrtine sačinjavaju građani, domoroci. Osam posto radnog kontingenta su domaći ljudi, koji dobivaju doživotni prihod čim se ožene, a sve ostalo su – stranci. Britanaca ima oko 120 tisuća, oni i ostali Europljani te Amerikanci i Australijanci, drže ključne funkcije u državnim korporacijama. U jednom trenutku, Zajed ih je naprosto unajmio novcem koji su mu donijeli od nafte pa kolonijaliste pretvorio u svoje dobro plaćene namještenike. Plaćali su njemu, a na kraju, on ih je tim novcem isplatio i kupio! Briljantno izvedena revolucija bez ispaljenog metka, dokazano najpovoljniji scenarij od svih koji su u muđuvremenu iskušani na Bliskom istoku, od Libije do Iraka i Sirije.
Na srednjim profesionalnim razinama u Abu Dhabiju većinom su ekonomski migranti iz Istočne Europe. Tu je i cijela Jugoslavija u malom. Zatim slijede Pakistanci, pa manualni radnici iz Bangladeša i oko 200.000 Kineza koje ne vidiš, jer ne rade u turističkoj industriji, nego u internetskoj trgovini i biznisu. Svi oni su tu privremeno, od generalnog direktora ”Etihada” do posljednjeg poslužioca na plaži ”Hiltonia”, budući da samo emirovi podanici, starosjedioci, uživaju građanska prava. Oni su vlasnici bogatstva koje je Allah sakrio ispod pijeska tako da do njega može doći samo onaj s čistim srcem, ako raspolaže svjetiljkom koja svijetli u rukama mudra čovjeka. Ili kako već ide ta priča… Na emirovu proširenu obitelj – zovu ga ”ocem nacije” – pao je pritom blagoslov pa im se broj utrostručio u odnosu na oskudnu populaciju s kojom je Zajed započeo stvarati Abu Dhabi. Naravno, zadržao je praktični socijalni model koji uključuje mnogoženstvo – sam je imao sedam žena i dvadeset potomaka.
Kad se Abu Dhabi već počeo lijepo razvijati, početkom sedamdesetih očekivalo se da će progutati susjedne malene državice beduinskih monarha, koje su zauzimale manje od 15% teritorija današnjih Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ali, Zajed je opet izašao iz predvidiva okvira. U njegovoj obitelji i u cijeloj toj zajednici, vlast se uvijek prenosila dvorskim intrigama popraćenim krvoprolićem – emir Zajedn bin Nahjan prvi je vladar koji nije fizički uklonio svoje suparnike. To je, kaže legenda, obećao majci na njenoj samrtnoj postelji. Postao je doista prvi moderni čovjek na ovoj obali, ono druženje s britanskim istraživačima i ostalim Zapadnjacima bio je, očito, dvosmjeran odnos, pa je uz međusobno uvažavanje, išlo i preuzimanje vrijednosti i boljih običaja. Veliki ratni poglavica pustinjskih beduina, odlučio se tako na mirovnu ofenzivu i sa šest nasljednih emira sklopio sporazum o bratstvu i jedinstvu. Tako su nastali Ujedinjeni Emirati, gdje u Vrhovnom vijeću sjede sva sedmorica i biraju predsjednika, s tim što dva najveća, najjača i najbogatija emirata – Abu Dhabi i Dubai – imaju pravo veta. Zajedov sin – Kalifa bin Zajed al Nahjan sad je predsjednik države, a emir Dubaia, Mohamed bin Rašid al Maktum, predsjednik vlade.
Plan Abu Dhabija, glavnoga grada UAE, u međuvremeno je proširen sa stostrukim ambicijama i sad se popunjava novim blokovima. Dižu se novi neboderski poslovni tornjevi poput ”Etihad Towers”, buketa od pet staklenih nebodera s panoramskim barom na 64. katu. Tu su neki od najvećih i najluksuznijih shopping mallovi na svijetu, te najluksuzniji na svijetu neopisivi hotel ”Emirates Palce” koji je izgrađen po cijeni od dvije do tri milijarde dolara, raskošniji i veći od carigradskog sultanova dvorca Dolmabahče. Zatim marina i hoteli kroz koje prolazi staza za trke Formule 1. Muzeji Abu Dhabi Louvre i Abu Dhabi Guggenheim gdje će se izlagati djela iz depoa matičnih kuća. Nova, napredna sveučilišta, povezana s bostonskim MIT-om. Četiri reaktora nove A-elektrane instalirane snage od 6 gWh, što je ekvivalent dvanaest NE Krško. Polja solarnih kolektora. Emirati, država s najviše nafte po glavi stanovnika, odabrala je s pravim zajedovskim dalekosežnim zorom, cilj da do 2050. oko 75 posto energije generira iz obnovljivih izvora. Uz sve to – superiorni sustav sigurnosti Eagle Eye, baziran na izraelskom sigurnosnom općem nadzoru Falcon Eye. Sveprisutne nadzorne kamere algoritamski prate svakog čovjeka u zemlji, pa je stopa kriminala – nula. To je najsigurniji grad na svijetu.
O čudu koje je Zajed stvorio u pustinji, mogla bi se napisati nova, moderna verzija ”Tisuću i jedne noći”. Začudo, čovjek nema ni jednu poštenu biografiju. Napisano je sto knjiga o zaljevskim državama, o sigurnosnim i socijalnim aspektima toga društva, ali sve je to uvid koji ne prodire u zajednicu ponosnih beduina i vladarskih obitelji fabulozno bogatih plemića koji žive u strogo čuvanim palačama, zaštićeni neporobojnim medijskim ”firewallom”… Pustinjska oaza pretvorila se u fatamorganu, a šeik je izgradio je4dnu fabuloznu đamiju, koju je posvetio uspomeni na majku. Po arhitekturi i pravilima koja tu vrijede, najbliža je muslimanskoj predodžbi o ekoumenizmu.
