1.Skoplje: Tematski park fantazijske makedonske historije
Još prije desetak godina, makedonska prijestolnica bila je provincijski balkanski grad s tipičnom arhitektrom sivih šezdesetih i sedamdesetih godina. A onda, 2010. godine, započinje program ambiciozne gradnje, pregradnje, uređenja i ukrašavanja ulica i fasada te stvaranja potpuno novog centra na rijeci Vardar, koja grad dijeli na sjevernu kasabu iz turskog doba i južni, evropski dio, izgrađen poslije katastrofalnog potresa 1963. godine.
U toj strašnoj kataklizmi, udar od 7 stupnjeva po Richterovoj skali uzrokovao je smrt više od tisuću ljudi. Razoreno je četiri petine zgrada, a oko 200.000 ljudi našlo se bez krova nad glavom. Ujedinjeni narodi pokrenuli su veliku akciju pomoći u kojoj je sudjelovalo 78 zemalja. Kad je počela izgradnja nove urbane jezgre, masterplan je donirao Kenzo Tange, laureat Pritzkerove nagrade, arhitektonskog Nobela, moderni klasik Internacionalnog stila. Tako je centar Skoplja izgrađen u duhu modernističkog, racionalnog minimalizma, s pravilnim geometrijskim likovima, na širokim, beskonačnim ulicama koje su obrubljivale novogradnje jednostavnih pročelja. Nevolja je te arhitekture što se u socijalizmu gradilo jeftino i sve je to lijepo izgledalo na maketi, iz daljine i noću, a izbliza, nakon deset, dvadeset ili trideset godina zapuštenosti, bez ulaganja u održavanje, te s mnogo spontanih intervencija stanara punih ideja i inicijative, a posve lišenih novca, grad je devedesetih godina poprimio izgled tipičnog socijalističkog provincijskog gnijezda, male nacionalne metropole iz Željezne zavjese.
Kad je i u Makedoniji započela tranzicija, situacija se još pogoršala gradnjom ružnih betonjara podizanih stihijski, bez građevinske dozvole i plana. No, kad je lijevu vladu početkom milenija zamijenila opoziciona, nacionalno inspirirana stranka VMRO-DPMNE, koja je naziv uzela od ustaničke organizacije slavenskih odmetnika u doba turske vladavine, agenda se iz temelja promijenila. Nova vlast odlučila je izgraditi još novije novo Skoplje koje će nadomjestiti sve propušteno kroz povijest, ono što je iščezlo ili je srušeno, ili se pak nije ni ostvarilo zbog skromnih prilika koje tu vladale na margini velikih europskih carstava. Da se plan ostvari, neće se štedjeti novaca, zaključili su vmroovski vlastodršci. I dok je u svijetu vladala kriza koja je započela 2008., makedonski građevinari i izvođači radova imali su svoje zlatno, periklovsko doba…
Tako je u samo jednoj petoljetki pred očima zapanjenih građana i posjetilaca, sve brojnijih turista, osvanulo novo staro Skoplje, ili staro novo Skoplje koje evocira sve prošlosti, sve zamislive interpretacije i fantazije, često u međusobnoj kontradikciji, ali u skladnom suživotu: kad se jednom odabere princip da je sve moguće i dopušteno, samo nebo je granica…
Prije i poslije: Centralni komitet i Republičko izvršno vijeće SR Makedonije (gore) pregrađeni su u antičko sjedište makedonske vlade (dolje).
Na vardarskom keju u centru Skoplja dižu se danas fantastične zgrade nalik na predimenzionirane antičke hramove s vrtoglavim korintskim stupovima i staklenim fasadama poput ruskih ili američkih hotela, zatim hramovi s Muzama u prirodnoj veličini, palače poput firentinskih, u kojima se nalaze mundane institucije – u jednoj osobito kićenoj državno tužilaštvo, u drugoj, Agencija za elektronske medije. No, dojam koji pobuđuju ta golema, blještavobijela barokno-neohelenistička zdanja, još mnogostruko pojačavaju kipovi – kipovi na fasadama, zatim skulpture na novim, betonskim mostovima koji premošćuju rijeku, ili su raspoređeni po gradskim trgovima, u grupama, odredima i čoporima… Jer, pored monumentalnog kolektiva koji ovjekovječuje neku važnu epizodu iz makedonske povijesti (recimo prvo okupljanje revolucionarnih odmetnika historijskog VMRO-a), tu su cijele čete makedonskih hoplita koji evociraju antičko razdoblje kad je ovo područje, nekoliko stoljeća prije nove ere, potpalo pod vlast Filipa II Makedonskog i njegova sina, Aleksandra Velikoga. Tu je zatim i cijela kafilerija brončanih i kamenih lavova, koji bi, da odjednom riknu, otpuhali krovove na skromnijim, običnim zgradama što su do sada izbjegle epohalnu dekorativnu reksonstrukciju. Naime, i one Tangine novogradnje u strogom internacionalnom slogu koje su se kao zidovi protezale po centru Skoplja, sad se dotjeruju i opremaju novom, neoklasicističkom, blještavobijelom fasadom. Nije to sve – urbanistička oprema ulica i trgova u centru uključuje nevjerojatno kićene kandelabere koji se cvjetaju kao brončani ili tučani eukaliptusi i baobabi…
Na svakom koraku, iznenadit će te nova atrakcija. Skreneš li iza betonske robne kuće naletjet ćeš na golemi slavoluk, Porta Macedonia, s reljefima na kojima se miješaju antički likovi i partizani koji su grad oslobodili od njemačkih okupatora u Drugom svjetskom ratu. Na rijeci, propinju se dva vardarska mosta sa skulpturama – na jednom su poredani carevi, kraljevi, sveci, državnici, ustanici i zaslužni političari, a na drugom slavni umjetnici, od najstarijeg doba srednjovjekovne pismenosti, do nedavno tragično preminulog romskog pop-pjevača.
Između mostova – usidrena je u riječnom toku velika gusarska fregata s dva reda topova. Zapravo, nisu to topovi, nego kapci na prozorima soba, jer fregata je hotel koji ne plovi, nego je postavljen na betonske blokove u matici vrlo plitke rijeke, što se ljetnih mjeseci pretvara u potok. Pored ove hotelske galije, grade se još tri s restoranima i kavanama, iako je cijela obala već prekrivena ljetnim ugostiteljskim objektima, koji okružuju kipove neznanih junaka narodne historije. Tu je divovski monument majci koja se oprašta od četvoro djece natprirodne veličine – ili ona ide u pečalbu, ili oni du u školu, to baš nije sasvim jasno… I još mnogo toga, samo što nije sve u povišenom, eksklamatornom tonu poruka sa spomeničkim patosom, naprotiv.
Postoji još cijela ulična galerija autoironičnih kipova koji svjedoče o tipičnom makedonskom lakom humoru. To je narod neobično strpljiv i vesele naravi, neopterećen, a skloni šali, čak i na svoj račun. Zato pored mitskih careva koji sjede na tronu usred glavnog trgu te akademika, otaca recentne makedonske književnosti i autora pravopisa koji su umrli prije nekoliko godina, uz ratnike na konjima i vojskovođa okruženi lavovima, na vardarskoj obali možemo vidjeti spomnik skupini turista koji sa čuđenjem razgledaju gliptoteku u koju su se i sami našli, zatim spomenik dvjema šmizlama, uličnim pomodarkama, pa karikaturalni kip plavuše u mini-suknji koja brblja na telefon, pa spomenik homlesu i kip čistača cipela. Nalaze se u neposrednoj blizini memorijalne kuće majke Tereze, sazidane u fantastičnom, gotovo psihodeličnom stilu, kao da je načinjena od lego-kocaka poludjelog kubista. Majka Tereza, albanska Skopljanke cijeli je svoj misionarski život proživjela među gubavcima na ulicama Kalkute. Njenim su izrekama, urezanim na zlatne ploče, ukrašene sve fasade onih novih, dotjeranih bijelih zgrada koje izgledaju kao beze-torte. ”Abortus je najveća opasnost koja prijeti čovječanstvu”, izriče majka Tereza na tri jezika, te još mnoge slične misli, koje bi se činile banalnima, da ne dolaze od osobe tako jedinstvena značaja.
Historicističko novo Skoplje samo je jedno od gradilišta u makedonskoj metropoli. Ta se zemlja, naime, začudo brzo razvijala, po stopi od tri do četiri posto godišnje i već je po nacionalnom dohotku po glavi stanovnika gotovo dostigla susjednu, ranije neusporedivo razvijeniju Srbiju. Grade se stoga i veoma ambiciozne komercijalne novogradnje, primjerice Sky City, grupa od pet nebodera od po 40 katova, koje dovršava jedna turska poslovna grupacija. Trg s tridesetmetarskim konjanikom okruženim kopljanicima i lavovima odnedavna uveličava i divovski hotel ”Marriot”, također dekoriran u kićenom stilu skopskog rokokoa. Očito, turizam funkcionira – djeca i stranci obilaze začudne skopske građevine i skulpturalna uprizorenja makedonske bogate povijesti. Pokušaj da se ona obrazloži, možda nije toliko uspješan kao sama ta ”režija atrakcija”, koja bez obzira na sve pobuđuje golemu pažnju. O tome pišu svjetske novine, ponekad ironično, ali često i naširoko, a u masama dolaze posjetitelji – ako idu u Disneyland i u Las Vegas, zašto ne bi posjetili Skoplje u kojem je izgrađen tematski park jedne neshvaćene historijske epopeje?
2. Stobi: Vino i antika
Točno na polovici puta između Soluna i Skoplja, na obali Vardara koji donosi plodnost natapajući vodom sunčanu ravnicu dok uz dolinu kojom rijeka teče struje vjetrovi Mediterana, pretvarajući ovo podneblje u plodni, vinorodni kraj, stajao je antički grad Stobi.Pejsaž je tu blag, proljeće i ljeto toplo, a ljeti vlada žega. Uz takvu insolaciju i klimu, vinogradi su upravo nepregledni – u regiji Tikveš oko 12 tisuća hektara je pod grožđem, a vinarija ”Stobi” označena znakom pauna, udaljena pet kilometara od antičkog grada, supermoderni je pogon koji razvija vrhunsku podrumarsku tehnologiju u suradnji s furlanskom tvrtkom ”Vivai Cooperativi Rauscendo”. Od njih se pribavljaju sadnice, jer raspolažu nepreglednom sjemenskom ”arhivom”, iz koje se opskrbljuju najambiciozniji svjetski vinari.
Crno tikveško služi se u praškim najluksuznijim hotelima, a slatka Bela Voda tek treba doseći svjetsku reputaciju, ali da će do toga doći prije ili kasnije – u to ne treba sumnjati budući da je vinarstvo ovoga kraja staro nekoliko tisuća godina. U vinariji je restoran za kušače, s izborom makedonskih sireva i pršuta, u klimatiziranom ambijentu prikladnom za odmor amaterskih istraživača makedonskih arheoloških lokaliteta…
Antički grad Stobi bio je čudo helenističke civilizacije u doba Aleksandra Velikoga, a zatim rimski municipij u doba Augtusta Oktavijana. Pronađena je Oktavijanova bista, a grad spominje najvažniji rimski historičar, Tit Livije. Građani Stobija bili su u pravima izjednačeni s rimskim građanima. No, od njihova fantastičnog grada ostala je samo hrpa veličanstvenog kamenja u zelenom pejsažu blagog južnog podneblja.
Slaveni i Avari, smrtonosna kombinacija stočarskih nomada i borbenog turanskog plemena na konjima, koji su poharali cijeli Balkan, razorili su Stobi u 6. stoljeću naše ere pa su ostaci ležali pod nanosima i očuvali se punih tisuću i petsto godina! Tek su poslije Prvog svjetskog rata započela su prva arheološka istraživanja. U moderno doba otkrivena su neprocjenjiva blaga antičke ostavštine, no da je Stobi ležao bliže naseljima u kojima se život nastavio, razgradili bi ga odvukavši kamen za gradnju kuća, kao iz podjednako starog bitoljskog antičkog grada Herakleje.
U Stobiju je do sad istražena tek petina prostora okruženog fortifikacijskim zidom što se pružao do rijeke, ali je pronađena kovnica novca u kojoj se izrađivala moneta za 11 rimskih careva, od Vespazijana do Karakale. Iz te zbirke sjajno prezentirane u skopskom Arheološkom muzeju može se rekonstruirati cijela rimska historija Makedonije. Iz starijeg, predrimskog razdoblja očuvan je pak u Stobiju golemi grčki teatar za više od sedam tisuća gledalaca. Grčke sapunice koje su se tu davale u helenističko doba, u rimsko je zamijenjenio gladijatorski reality-show. Otkriveni su i temelji veličanstvene palače u kojoj je, misli se, odsjeo car Teodozije I u 4. stoljeću, pa terme i glavna ulica s hramom, zatim golema ranokršćanska bazilika s freskama iz istog stoljeća a uz baziliku baptisterij, pravi dragulj s mozaičnim bizantskim mozaikom jedinstvene ljepote i savršenstva koji prikazuje paunove. Tu je i episkopalna rezidencija koja pokazuje da je u Stobiju stolovao vjerski poglavar cijele zapadnomakedonske pokrajine…
Potrebno je automobilom prijeći cijelu plodnu dolinu Pelagoniju koja se prostire od Negotina i Kavadaraca da se preko Prilepa stigne u Bitolj, na drugo najznačajnije arheološko nalazište slavenske Makedonije. Tu su iskopine antičkoga grada Herakleje (Heraclea Lyncestis) u kojemu je car Hadrian sagradio amfiteatar, u posljednje vrijeme dobro rekonstruiran. Arheolozi su čak pronašli ulaznicu – koštanu pločicu za sjedište u četrnaestom od dvadeset redova! Očuvano je kupatilo, vide se intalacije kanalizacionog odvoda vode… Grad je bio napredno urbaniziran. U ranokršćanskoj bazilici nalaze se fenomenalni bizantski mozaici koji prikazuju kozoroge i stabla šipka, a otkopana je i episkopalna rezidencija. Episkop Herakleje Evagrius spominje se u analima Drugog ekumenskog koncila, ali cijelu tu bogatu kulturnu historiju prekinuo je osobno ostrogotski poglavica Teodorik Veliki, koji je grad srušio do temelja, pa su se poslije kao kamenolom tu posluživali mirni ratari bitoljskog vilajeta.
Kulturni turizam danas je zamijenio ekološki – mjesto privlači mlađe ljude koji bicikliraju i veru se stazama i bogazama prirodnih rezervata, dok je obilazak arheoloških nalazišta pao u zasjenak. Nekadašnji radoznali putnici Orient-Expressa koje opisuje čuvena autorica krimića, Agatha Christie, i sama udana za engleskog arheologa, odustali su od egzotičnih destinacija na kojima nema luksuznih hotela s poslugom i rafiniranim restoranima. No, kako to pokazuju primjeri dalmatinskih gradova s bogatim rimskim nasljeđem i destinacije s ostacima iščezlih civilizacija u egzotičnoj Aziji, sasvim je moguće da se sličan elitni turizam obnovi i ovdje na Balkanu u predstojećim godinama!
3. Ohrid: Slatka voda pravoslavlja
Usred prastarog grada Ohrida koji je nekoć imao 365 crkava, po jednu za svaki dan u godini, u crkvi sv. Pantelejmona leže kosti svetog Klimenta Ohridskoga. Najveće čudo ovog sveca ne izaziva izljeve narodne pobožnosti – on je stvorio pismo i crkvenoslavenski jezik, što je omogućilo širenje kršćanstva na veći dio eurazijskog kontinenta. To je jedan od najimpozantnijih pothvata u povijesti ljudske civilizacije.
S ohridske agore – trga zvanog Plaoš – otvara se vista na jezerski ocean bistre, pitke vode Ohridskog jezera. Jednim se pogledom može obuhvatiti sva povijest ove drevne balkanske naseobine. U blizini je, naime i helenistički amfiteatar pretvoren u rimski cirk kad se ova metropola – zvala se tada Lihnid, Grad svjetla – našla na glavnom putu što je Rim spajala s Konstantinopolisom. Iz Italika, cesta Via Egnatia vodila je preko talijanske luke Brindisi i albanske luke Drač, na obalu Ohrida, a zatim u egejsku luku Solun, odakle se dolazilo do bizantskog glavnog grada. Nakon propasti rimskog carstva na Balkanu su nastale barbarske države. Da bi ih civilizirali, Bizantinci su ih morali preobratiti na svoju, kršćansku vjeru. To je uspjelo pothvatom vođenim iz Ohrida.
Na službenoj top-listi europskih svetaca-misionara na samom su vrhu sv. Benedikt, te braća Ćirilo i Metodije. Benedikt je imao lakši posao – širio je kršćanstvo među romanskim narodima, koji su razumjeli latinski jezik Biblije, prevedene s grčkoga, no braća Kiril i Metod, dva solunska misionara iz 9. stoljeća, dobili su puno teži zadatak. Bizantski car poslao ih je da pokrste divlje Slavene. Shvatili su odmah da s grčkim jezikom neće daleko stići pa su adaptirali grčki alfabet i svorili glagoljsku azbuku, kako bi mogli zabilježiti osebujne glasove tog jezika, pretvorenog u crkvenoslavenski. No, glagoljica, prvo pismo koje je izumio Kiril, nije donijelo željeni uspjeh. Kliment Ohridski i Naum Preslavski, također zvan Ohridskim, Metodijevi prvi učenici slavenskoga roda, stoga su stvorili – ćirilicu, kojom se i danas služe Makedonci, Bugari, Srbi, Ukrajinci i Rusi. Zatim su sa svojim učenicima stali prevoditi liturgijske tekstove te pisati svetačke hagiografije, učene i lingvističke rasprave. Kliment je u Ohridu za trideset godina obučio tri i pol tisuće učenika, što je zatim omogućilo širenje kršćanstva do Pacifika. U Ohridu je stvorio prvi pravi europski univerzitet, gdje se uz teologiju studiralo književnost, anatomija, agrikultura…
.
Sv. Kliment Ohridski bio je prvi slavenski biskupIzgradio je crkvu sv. Pantelejmona u kojoj je i pokopan 916. godine. U 15. stoljeću, osvojivši Ohrid, Turci je pretvaraju u džamiju, koja je kasnije srušena. Klimentovi ostaci premješteni su u obližnju crkvu Bogorodice Perivlepte s kraja 13. stoljeća u kojoj neobično vrijedne, sačuvane freske svjedoče o ranim proplamsajima ”Renesanse Paleologa”, avangardnog pokreta u bizantskoj umjetnosti. Likovi na zidnoj slici oplakivanja Krista individualizirani su, pokazuju emocije, anđeli plaču, a nezainteresirani promatrači iz prikrajka ogovaraju… To je najznačajnija autentična crkva u Ohridu, osim velike, sinodske Sv. Sofije, gdje postoje nevjerojatno stare freske, naslikane prije točno jednog milenija!
Na Plaošu su još četrdesetih gpodina prošlog stoljeća započela prva arheološka iskopavanja pa su uz ostatke Klimentove crkve i grobnice, pronađeni ostaci starije ranokršćanske bazilike. Dobro sačuvani mozaik na podu bazilike prikazuje žive prizore faune, simbolične biblijske motive, koji su, kao neki starodrevni strip, služili za zornu poduku nepismenih kršćana. S materijalom pronađenim na iskopu, replikacijom originalne tehnologije gradnje, podignuta je od 2000. do 2007. vjerna rekonstrukcija originalne Klimentove crkve sv. Pantelejmona iz 836. godine, najstarije slavenske kršćanske bogomolje. Tu su zatim preneseni ostaci sveca, velikog učenjaka koji je zadužio europsku civilizaciju.
Ispod trga Plaoš, na stijeni nad morem nastao je malen, poput ohridskog bisera savršen dragulj arhitekture, crkva sv. Jovan Kuneo, koja dominira nad Ohridskim jezerom. Pod njom je ribarska luka i živi izvor vode… I prvi slavenski monah, zaređen u Rimu gdje je pratio sv. Metodija i sv. Klimenta, sv. Naum također nazivan Ohridskim, sagradio je 900. godine, na drugoj strani jezera, na izvoru Crnog Drima, crkvu arhanđela Mihaela i Gabriela, gdje je pokopan u apsidi. Kulturna povijest koju sačinjavaju ti tisuću godina stari spomenici, ikone i freske, mogu se pojmiti jedino u stvarnosti ohridskog jedinstvenog prirodnog ambijenta, gdje je posjetilac izložen svakovrsnim senzacijama, pa vidi i osjeća kako tu koegzistiraju civilizacije – antičke i srednjovjekovne, kršćanstvo i islam, ali i prirodna čuda i čudesni ljudski artefakti.
Ohrid ima doista sasvim poseban ugođaj – to nije uredno, slikovito švicarsko selo na alpskom jezeru, nego vibrantna balkanska čaršija na čudesnom, četiri milijuna godina starom dubokom jezru kakvo još u Euraziji postoji jedino u Sibiru gdje se nalazi sestrinsko Bajkalsko jezero. Ali ovdje, na toplom Mediteranu, usred nedirnutih planina s vrhuncima na više od dvije tisuće metara, vlada poseban mir vječnog počivališta prvih slavenskih svetaca. Sveti Naum leži u apsidi svoje crkve na slatkovodnim izvorima, a Kliment na ohridskom hiljadugodišnjem Plaošu. Njegove su mošti očuvane zahvaljujući skrbi turskih uglednika koji su gradom vladali u otomansko doba, pa sad i sami počivaju neuznemiravani u obližnjoj grobnici što se nalazi na istom svetom mjestu svih religija prošlih milenija, kao primjer čudesnog vječnog suživota u smrti i pomirenja koje kao da pripada nekom drugom vremenu i prostoru…
4. Ohridska belvica, jedna jedina
Piše: Nada Mirković
U Makedoniju se ne ide zbog nouvelle cuisine ili fusion-gastronomije – ako kao fusion ne shvatimo sveprisutnu kombinaciju najvažnijeg američkog i talijanskog doprinosa svjetskoj restoranskoj sceni, što znači da na istom mjestu gotovo uvijek može dobiti velik izbor različitih burgera te maštovitih, dobrih pizza. Na okupljalištima mladih trendi Makedonaca nudi se to isto kao na svim takvim popularnim mjestima u Beogradu ili Londonu.
No, u Makedoniji su uz izvrsni cijeđeni portakal te sveprisutne i velike salate kao glavni obrok – salata Cezar, Nicoise i mnoge slične kombinacije laganih, brzih, a zdravih obroka. To je valjda odgovor na makedonsku ‘skaru’, roštilj, brzinske ćevape. Legendarni su oni u skopljanskom fast foodu ”Sedmica” – jednom su se našli i na stranicama portala ”Huffington Post”. Začudo, i makrobiotička prehrana buja u tom glavnom gradu Makedonije: na puno mjesta mogu se pronaći makrobiotički sendviči, a tu je i odličan makrobiotički restoran ”Harmonija” s desertima zaslađenim suhim voćem ili odličnim makedonskim medom.
Postoji i jedan posve ozbiljan gastronomski pothvat u Skoplju – restoran ”Forza”, koji vodi najpoznatiji makedonski chef Vlatko Ognenovski s velikim iskustvom u poznatim restoranima u Sieni, Pragu, Parizu i New Yorku. U ”Forzi” se mogu dobiti vrhunski odležali angus stejkovi, talijanska tjestenina i rižoti, odlične velike salate, ozbiljne kulinarske majstorije i popularnija jela za mlade.
No, ni to nije ono zbog čega turisti obožavaju Makedoniju, posebice Ohrid. Makedonija je zemlja izvanrednog povrća i vina koji ne koštaju puno i nude se obilno. Obična zelena salata u Makedoniji je izrazito velika, svježa i hrskava, ‘zdravi’ užitak s njihove prebogate lokalne zelene tržnice. Makedonska salata uz svježe povrće sadrži obavezno i izvanredne pečene paprike, drugačije od onih u ostatku regije, manje natopljene uljem, laganije i mirisnije. A još nismo ni počeli o siru! Sir je u Makedoniji sveprisutan, gotovo kao glavni začin, pogotovo njihov meki kravlji sir, blaži i nježniji, a opet okusom bogatiji od mnogih najboljih grčkih feta. Makedonski meki sir glavni je začin za šopsku salatu, no u mnogim restoranima nudi se i izvanredan pommes frites posut naribanim sirom jedva dovoljno tvrdim da ga se uopće može ribati. U restoranu ‘Ostrvo’ kod samog sv Nauma na Ohridu nude i svoju vrstu ‘makedonskih brusketa’, nepretencioznog predjela od kruha prepečenca posutog naribanim sirom i alevom paprikom.
Makedonsko povrće proizvodi se u dolini Vardara kod Gevgelije i izvozi u Europu, Tetovo je poznato po grahu, stočarski krajevi po siru i jedinstvenom jogurtu. Sve je prirodno, zaista blisko prirodi, proizvod malih farmera i uzgajivača, a ne industrijskih poduzeća. Makedonija je stoga ekološka destinacija, ne samo po privlačnim, šumovitim obroncima pogodnim za sportaše i rekreativce, nego i po zdravoj hrani. No, što se u Makedoniji može isprobati, a ne može se nigdje drugdje, čak ni u najboljim pariškim ili njujorškim restoranima?
Prije svega dvije vrste endemskih pastrva, ružičastu ohridsku, i njezinu polusestru, sitniju, izduženiju, bijelu, koja se zove belvica, izvanrednog ukusnog, bijelog mesa – slađa je, nije iz slanog mora. Ne postoji nigdje druge na svijetu – jedinstvena je vrsta. Te se ribe na Ohridskom jezeru mogu pronaći u svakom boljem restoranu, recimo kod manastira sveti Naum na izvoru Crnog Drima ili u gradu Ohridu, u nekoliko boljih restorana s terasama nad samim jezerom, poput ”Potpeša” ili ”Dalge”. Za takve terase gosti u velikim i razglašenim turističkim središtima Europe plaćaju stotine eura po obroku, a u Makedoniji endemsku ribu koje nema u intenzivnom uzgoju mogu dobiti po deset puta nižim cijenama. I zato su restorani u Ohridu puni svaki dan, čak i izvan sezone, i to onom jednom sretnom kombinacijom lokalnog stanovništva koje restoranu uvijek daje potrebnu živost i autentičnost i pametnih turista koji lokalce slijede u stopu. Uz pastrmke tu je i ohridska ‘srdela’, plašica, sitna riba s krljušti koja se presijava u svim bojama, od koje se izrađuje autentični ohridski biser.
Priča o ohridskom biseru, koji se danas može pronaći u velikom broju malih juvelirnica, a najpoznatije su one obitelji Filevi i Talevi, te obitelji Risteski, koja drži restoran ”Ostrvo” i trgovinu biserima uz sam restoran. Tajna izrade ohridskih bisera čuva se od dvadesetih godina prošlog stoljeća. Biseri se rade ručno, od sedefa školjaka iz jezera, no krljušt riba plašica koristi se za izradu emulzije kojom se ‘biseri’ premazuju da bi dobili svoju specifičnu boju. U emulziji je prava tajna ohridskih bisera, a artizanali je čuvaju i prenose s koljena na koljeno, preko muških članova obitelji. Obitelj Talevi napravila je bisere za britansku kraljicu Elizabetu II, a Filevi za švedsku kraljicu Sofiju…
Post Scriptum
Srpska pravoslavna crkva osporava autokefalnost Makedonskoj pravoslavnoj crkvi koja je barem pet stoljeća starija, a obje su bile potisnute i praktično su zamrle na duge vijekove, zbog turske okupacije, zaposjedanja teritorija poslije Prvog balkanskog rata, crkvene politike Carigradske patrijaršije koja je i sama bila pod ponižavajućom vlašću sultana, te zbog ruskog utjecaja koji je imao uporište u sofijskoj bugarskoj eparhiji… Na kraju, makedonsku je crkvu kao i slavensku, vardarsku Makedoniju ponovo je uspostavio Tito, što joj sigurno nije donijelo puno dobra u postkomunističkoj tranziciji. No, usprkos svemu – makedonska crkva i njeno ohridsko seredište okruženo srednjovjekovnim zidinama bugarskog cara Samuila, najstarija je svetinja slavenskog kršćanstva. Bez Ćirila i Metodija ne bi bilo država Slavena od Jadrana do Pacifika. Bez Klimenta i Nauma, ne bi bilo pravoslavlja.