O historiji Velikog rata i ulozi Srba u njemu poznato je sve osim odgovora na pitanje kako je Srbija u rat ušla i zašto, u kakvom je stanju iz rata izašla i zašto je potom stvorena Jugoslavija.
Odgovor je jednostavan ako se odabere uobičajeni narativ novinske feljtonistike pa kaže – zaratila je zbog toga što ju je napala ekspanzionistička Austro-Ugarska. Poslije prvih velikih pobjeda, srpska vojska povukla se u Albaniju, a zatim je stvorena država koja je zadovoljila težnje Južnih Slavena, okupljenih u nadnacionalno Narodno vijeće Jugoslavenskog odbora. Takva proizvoljna tumačenja omogućuju da se na stvari gleda iz naknadne perspektive i učita predestinirana rola nacije u svjetskoj historiji. Subjekt je tu – narodni nacionalni kolektivitet koji se, u stvari, tek naknadno uspostavio kao politički kvalitet. U popularnoj epici o slavnom vojevanju, narod zadobiva mitski karakter, iako, naravno, povijesne događaje pokreću i događajima upravljaju suverene elite, a ne pjesnici, ideolozi, kafana i ulica, raja… No, događaji naposlijetku zahvate mase – kolosalna ratna zbivanja dotaknu svačiju egzistenciju, promijene individuu i stvore novi, fundamentalno drukčiji socijalni geštalt. Srbi su bili objekt te svoje stotinu godina stare historije, ali tko je bio njezin subjekt? To je pitanje itekako važno, ne samo kao polazište za romaneskne obrade o jubilarnim datumima. Važno je i danas, jer mobilizira emocije, a mitotvorstvo zamagljuje ulogu države u krutoj realnosti sadašnjosti.
U razmatranju katastrofe što je kontinent zahvatila 1914. godine, puno se moraliziralo prigodom stogodišnjice Velikoga rata, jer je Europa tražila svoj novi, kolektivni narativ o tom razdoblju nedavne povijesti – bliske ako kao Goethe razmišljaš u eonima.
Promišljanjem bez uvrštavanja u nacionalističke i imperijalističke projekte, trebalo je sintetizirati zajedničko stajalište današnje mirnodopski ujedinjene Europe. No umjesto objektivnog pogleda, to je proizvelo mnoštvo pacifističkih i pasatističkih floskula. Govorilo se o nesreći koju rat po samoj svojoj naravi donosi, a relativističko promatranje historije navelo je čak i neke ozbiljne ljude da kažu kako bi bez rata stara Europa možda očuvala mir, pa bi se umjesto dijalektikom stradanja do sadašnjeg stanja stiglo linearno, neizbježnim moralnim napretkom čovječanstva. Hegel se okretao u grobu ako je to do njega doprlo!
Je li vrijedio tolikih žrtava rat koji je doveo do transformacija ancient regimea u revolucionarno stanje koje je, zatim, neizbježnom logikom dovelo i do narednog, Drugog svjetskog rata? Samo postavljanje takvog pitanja vodi u revizionizam – zadaća historiografije nije da zdvaja nad motivima, nego da objašnjava logiku događaja.
Usprkos tome, u cijeloj Europi se 2014. puno moraliziralo i na taj način povijesne događaje koji imaju svoju intrinzičnu (da ne kažemo dijalektičku) logiku svodili na puku tragediju, priču ispričanu sa stajališta žrtve. To je ona pozicija koju je, s pjesničkim genijem što ga je uzdigao od teza banalnog engelsovskog sociologa, zauzeo i Krleža u ”Baladama Petrice Kerempuha”. U ”Khevenhilleru” on cijelu epopeju baroknih ratova 17. stoljeća što su na Balkan donijeli zapadnu civilizaciju, prikazuje kao patnju seljačkih ”masa” za koje se situacija time nije ni malo promijenila… ”Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu… Kajti nemre biti i nemre se zgoditi da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.” Seljački egzistencijalizam A. D. 1579.!
Prvi svjetski rat završio je slomom triju kontinentalnih carstava i trijumfom nacionalizma, a istodobno rodio je dvije revolucionarne agende – fašističku i komunističku. Europa se obnovila tek u današnje doba, kao novi, postmoderni imperij u kojem se nacija redukcijom suvereniteta pretvara u ”autonomnu krunovinu” nalik onima od kojih se sastojao carski segment K. u K. države. Uoči Prvog svjetskog rata ona je bila najveće na kontinentu, obuhvaćala je jedanaest velikih povijesnih nacija i poznavala bezbroj službenih jezika. Kad prosuđujemo što je, kako i zašto srušilo tu predmodernu feudalnu ekumenu, neizbježno se postavlja presudno pitanje za europski identitet: s kime se mi tu, zapravo, identificiramo? S Franjom Josipom i Franjom Ferdinandom, s Apisom, Gavrilom Principom i Aleksandrom Karađorđevićem, s carem Nikolajem II, Clemanceauom, Lloyd Georgeom, Nikolom Pašićem, grofom Berchtoldom, Lenjinom ili Trockim? Svatko od njih unio je dio svoje ostavštine u današnju europsku civilizaciju, s tim što nikad ne treba zaboraviti da demokratska Europa nije produkt autohtonog razvoja nego format koji je oktroirala Amerika pošto su se rejndžeri, uz goleme gubitke, iskrcali na Omaha Beachu u Normandiji.
U Europi i za Europu, povijest je ipak važna, pogotovo u trenucima kad se, u jednom novom obliku, ona opet izdiže kao imperij koji objedinjuje nacije. Pritom se postavlja pitanje – na čemu će se osnivati novi, zajednički identitet? Na demokraciji? Ona je u projektu Europske unije suspendirana – Europski parlament ima samo sporednu funkciju u upravljanju tom iluzornom paradržavom. Na ljudskim pravima? Ali ona se ne mogu ograničiti na domaće stanovništvo, jer bi se tako uveo aprtheid i sva takva nastojanja pretvorio u demonstraciju licemjerja.
Možda na religiji, na kršćanskim vrijednostima? Čini se da bi bilo lakše okupiti sunite i šiite, nego katolike, protestante i pravoslavce pa na pomisao da bi u tim pitanjima mogao neku ulogi odigrati transcedentni autoritet vrijedi ponoviti ono što je Staljin rekao o istoj stvari: ”A koliko taj papa ima divizija?” Zajednička povijest? Ali koja? Kao djelatna sastavnica politike, historija je na Balkanu prisutna kroz mitološke mistifikacije – lažni fabrikati o vlastitoj nacionalnoj povijesti, onoj starijoj, kao i onoj suvremenoj, bili bi zabranjeni zbog štetnosti da je riječ o robi široke potrošnje na policama samoposluživanja.
Europu će ujediniti tehnokrati – ili neće u tome uspjeti, ali pokušaju li zaista, trebat će im demokratska podrška nacionalnih korpusa, među ljudima koje prvo treba osloboditi lažnih ideja o posebnosti povijesne misije njihovih nacija, s osobitim rasnim i kulturnim prerogativima nacija koje baštine. Najnezahvalnije bi bilo sudjelovati u preodgajanju Francuza i kritici galskog duha, ali postoji neki prostor angažmana u bavljenju balkanskim fantazmama, od Gavrila Principa i Tita, do Miloševića i Tuđmana…
U razmatranju uloge sarajevskog atentatora uvijek se ide od kraja – od etičke kvalifikacije Principova čina, učitavanjem moralnih kategorija u proteklu povijest, što u posljednje vrijeme generira bezbroj politički korektnih revizija bližih i daljih historijskih događaja. No, ono što je nesumnjivo iz objavljene literature jest – Gavrilo Princip bio je neposredno povezan s ljudima koji su radili za srpsku vojnu obavještajnu službu i njenog načelnika, pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa. Apis je vodio orgnizaciju Crna ruka, koja je imala dalekosežne ciljeve. Osnovni – da uveća teritorij Srbije zauzimanjem područja sa srpskim, slavenskim i miješanim stanovništvom pod vlašću dviju najvećih europskih carevina – austrougarske i turske. U tome su crnorukaši imali podudarne ciljeve s ruskom carevinom, koja je vodila ekspanzionističku politiku na Bliskom i Dalekom Istoku te na Balkanu, riskirajući konflikt s europskim Centralnim silama.
- Rukovodstvo ”Crne ruke”, Slobodan Dimitrijević “Apis” sjedi peti slijeva
Crna ruka bila je puno više od oficirske zavjereničke organizacije. Ona je jedanaest godina ranije u Beogradu dovela na vlast dinastiju Karađorđević. Ubili su prethodnog kralja i iz emigracije na tron uzdigli Petra I Karađorđevića. Njegovu investituru isprva nisu prihvatile europske dinastije, ali su je naposlijetku, iz realpolitičkih razloga, priznale kao svršeni čin, i to prva Austrija. Status Srbije popravio se tek poslije Prvog balkanskog rata, koji je završio vojnim uspjehom u bojevima s turskom trupama. Poslije pobjede u Drugom balkanskom ratu što se vodio među ranijim balkanskim saveznicima oko raspodjele ratnog plijena, Srbija je povećala broj stanovništva za oko milijun ljudi, ali u najzaostalijim krajevima, gdje su Srbi bili zanemariva etnička manjina. Izlaz na Egejsko i Jadransko more, morala je odstupiti pod pritiskom velikih sila. Balkanske ratove završila je, dakle, iscrpljena i marginalizirana, kao najmanje važna, ekonomski najslabija nova zemlja europskog Istoka, bez jakog pokrovitelja. Jaka je bila jedino njezina prekaljena vojska – odnosno oficirski kor, koji je ujedno upravljao državom. Njima se nitko nije usuđivao suprotstaviti.
U proljeće 1914., tjedan dana prije sarajevskog atentata, Crna ruka svrgnula je i Petra Karađorđevića. Još ranije uklonila je njegova sina, prijestolonasljednika Đorđa skandalom koji su plasirali beogradski tabloidi (jer neke se stvari u Beogradu nikad ne mijenjaju) pa su sad na vlast, kao regenta, mogli instalirati mlađeg princa, dvadesetšestogodišnjeg Aleksandra, koji će s dvostruko oslabljenim legitimitetom bolje poslužiti ciljevima oficirske klike. Zatim je u dosluhu s ruskim vojnim izaslanikom Apis, šef vojne obavještajne službe, preteče KOS-a, organizirao atentat na nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog, zapovjednika austrougarske vojske. Izvela ga je jugonacionalistička organizacija Mlada Bosna. Mladobosanci su bili oružano, provizionalno krilo jugonacionalističkog pokreta kojemu su, politički i dejno, tada pripadali i svi hrvatski intelektualci – Krleža, Andrić, Ujević, Meštrović…
U dinamici velikih sila koje su spremale imperijalistički rat (to je najbolje analizirao Lenjin u svom klasičnom pamfletu (”Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma”) najagresivniju je poziciju zauzimala Rusija. Ona je sklopila ugovor s Francuskom, a Britanija se zatim priklonila – osim ofanzivno-defanzivnog pozicioniranja prema Njemačkoj, predviđeno je razbijanja i komadanje Otomanskog imperija, već protjeranog iz Europe. Francuzi su reflektirali na Libanon i Siriju, Britanija na Suez i Arabiju, dok je Rusiji tajnim ugovorom obećan Carigrad.
Rusija je provela divovski program izgradnje željeznica, te dovršila mobilizacijske planove (što je sjajno analizirao Norman Stone u svom seminalnom djelu o Prvom svjetskom ratu, ”Eastern Front”, 1975.). Njemački Generalštab procijenio je da će, za nekoliko godina, ruska vojska dostići impozantnu brojčanu i materijalnu nadmoć, te da će rat na dva fronta, protiv Rusije i protiv Francuske koja sprema revanš za poraz kod Sedana, završiti nepovoljno po Njemačku i Centralne sile.
Rano izbijanje neprijateljstava nije išlo u prilog ruskim planovima, ali rat na tajnoj fronti imao je svoju logiku – tako je u Solunu, još godinu dana ranije, ubijen grčki kralj, Georg I Gluecksburg iz drevne elektorske dinastije Wittelsbach, koji bi se usprotivio grčkom vezivanju uz Antantu. To je učinio i njegov nasljednik Konstantin I, pa je zbog toga u ratu svrgnut. Sve upućuje na djelovanje iste, ruske kabale. No, tek je atentat na Ferdinanda pokrenuo kotače i kompozicija europskih carevina precizno ustrojena na Berlinskom kongresu 1878. kad je Srbija stekla državnu samostalnost, kliznula je u provaliju…
- Atentat na grčkog kralja Georga I u Solunu 1913. godine – pretpremijera sarajevskog atentata
Fast Forward – zbrajaju se rezultati Prvog svjetskog rata za Srbiju i ostale zaraćene zemlje… Nečuveno stradanje srpske vojske dovelo je do populacijske katastrofe – palo je više vojnika nego što ih je izgubilo Otomansko carstvo, isto toliko koliko je poginulo u talijanskim, odnosno britanskim armijama. U povlačenju preko Albanije do Soluna stiglo je samo oko 30 tisuća srpskih vojnika. Srbija je postala martir Prvog svjetskog rata. Računajući i civile, stradalo je gotovo milijun ljudi – petina stanovništva. Zemlja bez industrije, sad i bez radne snage, činilo se, dospjela je u bezizglednu situaciju. Ali, dogodilo se čudo – sve što je izgubila u ratu, Srbija je nadoknadila za zelenim stolom u Versaillesu. Na Solunskom frontu, od 55.000 vonika, 28.000 su bili Srbi, a ostalo pripadnici Jugoslabenske divizije, južnoslavenski dobrovoljci, zarobljenici dopremljeni s ruskog i talijanskog fronta.
Seljaci koji su bili dobri za ratovanje, ali ne naročito korisni za punjenje državne blagajne, sagorili su u borbi, ali od Antante, koja je honorirala zaista herojsku srpsku ratnu rolu, nova država dobila je na upravljanje cijele narode na teritorijima koji nisu postradali u ratu. Dobili su jadransku obalu, žitnu Slavoniju naseljenu vrijednim i bogatim Nijemcima, industrijaliziranu Sloveniju, naprednu Hrvatsku s trgovinom i razvijenim kulturnim institucijama. Anektirana je i Crna Gora, a pritom eliminirana drevna i ugledna dinastija Petrovića srođena s Obrenovićima. U novostvorenoj državi priraštaj je bio najveći u Europi, osim u Grčkoj, koja je u ratu izgubila zanemariv broj ljudi. Gustoća stanovništva po četvornom kilometru obradivog zemljišta bila je u Jugoslaviji, u prosjeku, iznimno visoka – 100 ljudi, u usporedbi s francuskih 28,8 (Leften Stavrianos, ”Balkan”, 1963.). Znači, postojala je populacija spremna za industrijski razvoj i kapitalističku proizvodnju koja je odmah i započela zahvaljujući kreditima francuskih banaka. Rodio se moderni kapitalizam. Beograd je postao metropola. Strateški, Kraljevina Jugoslavija je postala najvažnija balkanska zemlja. Stvara Malu Antantu sa Čehoslovačkom i Rumunjskom te uspostavlja novi europski sigurnosni balans jer tako nastaje kordon između Njemačke i sovjetizirane Rusije.
Kad je Srbija prerasla u Jugoslaviju, postala je primjer uspjeha, nacionalnog uspona, i pritom je svoje društvo prekovala u modernu političku naciju – samo što je nacija istodobno ukinuta, jer je regent Aleksandar imao drukčije osobne ambicije… Ako se trijezno sagleda učinak zavjerenika koji su 1903. započeli svoj projekt ”Ujedinjenje ili smrt”, očito je da su postigli neslućen uspjeh. Carstva koja su za Srbiju bila smrtna prijetnja i ratni neprijatelji – njemačko, austro-ugarsko, tursko… smrvljena su u prah i pepeo. Italija nije postigla svoje ratne ciljeve na Jadranu i u Maloj Aziji, zbog kojih je njena vojska odmarširala u katastrofu na Soči. Bugarska je zauvijek pretvorena u trećerazrednu balkansku zemlju. Jedino je Turska iz poraza Otomanskog imperija spasila naciju, i to zato što je dva puta porazila britansku vojsku, a jednom grčku i talijansku. Francuska je kao pobjednica zapravo razorena, a u Britaniji je započela demokratska revolucija i uspon laburizma…
Crna ruka postigla je svoje patriotske ciljeve – druga je stvar što mi danas, s jedne druge civilizacijske razine, drukčije ocjenjujemo beskompromisne postupke tih ljudi. Vođe zavjere likvidirao je sam Aleksandar uz pomoć svoje ambigvitetne dvorske kamarile – Bijele ruke. Uklonio je one koji su ga doveli na vlast, što je standardni obrazac koji se ponavlja na Balkanu od bizantskog doba – i drug Tito likvidirao je svoje najpouzdanije suradnike, i to dva puta, prvo one koji su proveli staljinski genocidni projekt 1945. – 1948., a zatim 1966. one druge koji su te prve otpremili na Goli otok. I demokratski lideri iz devedesetih prvo su se rješavali ljudi iz tajne policije koji su im najviše pomogli da ”glajhšaltovanjem” dođu na vlast…
Roman koji bi razložio ovu alternativnu priču o Velikom ratu, imao bi danas smisla jer bi se u njegovu fokusu našli ljudi koji su doista upravljali događajima, a ne samo žrtve, narod i simbolični protagonisti iz naroda poput Tolstojeva Platona Karatajeva. Može li se uopće napisati povijesni roman takvog ”lažnog subjekta”?
Mogao se u romantizmu – ”romantični zaplet” povezuje buđenje nacije s idealnotipskim protagonistom, a kod nas je romantizam u književnosti potrajao sve do najnovijeg doba. U jednom svom eseju, Krleža ispravno procjenjuje paralaksu od sto godina u preuzimanju književnih i idejnih obrazaca iz zapadnjačkog mejnstrima na balkansku civilizacijsku periferiju. To se može dobro potkrijepiti preko povijesti umjetnosti, vidljivo je u likovnosti, teatru i beletristici, ali i u njegovom vlastitom djelu, što zaostajanje skraćuje na otprilike – pola stoljeća. Najveću modernizaciju Krleža je ostvario svojim ekspresionističkim eksperimentom iz dvadesetih godina, ali se poslije vratio građanskom teatru. ”Glembayevi” su pola Ibsen, pola engelsovski tezična socijalna literutura…
August Šenoa, prvi i posljednji veliki hrvatski romanopisac bio je na početku karijere čisti romantik, a na koncu približio se horizontu realizma – ali to je bilo već u osvit europske moderne, na koncu devetnaestog stoljeća, dakle s faznim pomakom koji odgovara šezdesetogodišnjem životnom vijeku Emila Zole. Slična se pojava može opaziti kod Poljaka. Hrvatska je bila bliža europskim kulturnim žarištima od Srbije gdje je asinkronitet još znatniji i bečku modernost otprilike secesijskog tipa u književnost donose tek četrdesetih godina prošlog stoljeća intelektualci formirani u K. u. K. ekumeni – Andrić i Crnjanski. Jugoslaveni Krleža i Ujević pisci su iste estetske provenijencije, skulptor Meštrović također. Bečki fin de siecle njihovo je duhovno polazište. Oduzmi im zajedničku idejnu podlogu jugonacionalizma, ”kosovski mit”, dinarskog barbarogenija, bogumile, stećke i ostale fantazme pokreta koji ima romantičarske, štrosmajerovske zasade i pokazat će se da je sve to jedna istočnoeuropska provincijska stilska rezidua, bez obzira na talent i djela, te na potonju neizbježnu evoluciju protagonista u komunizam ili fašizam mediteranskoga tipa. Crnjanski je tu gotovo simbolična figura. On se u Velikom ratu borio na istom odsječku bojišta gdje je, u dolini Piave, ranjen Hemingway – ali na drugoj strani. No, proza ta dva pisca kao da nije razdvojene samo linijom fronte i geografskom, nego vremenskom distancom – Crnjanski je lektira, a Hemingway novi žurnalizam, njegovi tekstovi mogli bi se tiskati u novom ”Rolling Stoneu”.
Najvažniji je srpski roman o Velikom ratu – ”Vreme smrti” (1979) Dobrice Ćosića, gdje se literarizira mitski subjekt, narod, narodni ratni vođe i državnici upravljani jedinstvenom voljom predestiniranog, mitskog nacionalnog subjekta. U tom konstruktu pojedinačni su likovi elementi u sastavnici priče koja je unaprijed zacrtana.
Sasvim je drukčija strategija naracije u egzemplarnom europskom povijesnom romanu prilično zanemarenog velikog pisca Louisa Aragona, ”La Semaine Sante”, objavljenom 1958. godine, u doba, dakle, dok je Ćosić još radio za Agitprop i pisao reportaže o mađarskom ustanku. No, o tome kao ni o Golom otoku ili o svom putovanju ”Galebom” po Africi u pratnji druga Tita, nije objavljivao prozu, umjesto toga bavio temama od važnosti za političku ideologiju. S njim je u Agitpropu radio Oskar Davičo, građanski intelektualac, koji je pisao pjesme o tajnoj policiji i objavio apokrifnu tetralogiju o bijegu njenog šefa iz fašističkog zatvora.
U Aragonovoj ”Velikoj nedjelji” glavni junak, slikar Theodore Gerriacault, mladić iz bogate građanske obitelji, kao sivi musketir prati Louisa XVIII prilikom njegova bijega iz Pariza. Jedan svijet je propao, drugi se još nije rodio, Carstvo i kraljevstvo zamijenit će Republika. Slikara, međutim, zanimaju jedino konji koje slika. Otišao je emigraciju zbog skandala – stupio je u intimni odnos sa svojom tetom, s kojom će dobiti sina… U ovoj historiji historija je prisutna ”in statu nascendi”, kao pozadinsko zbivanje bez jasnih kontura, stvarnosna i fluidna. To je literatura. To je umjetnost.
Ćosićeve suvremene ”Deobe” (1961.) koje su ga rimom trebale izjednačiti s Crnjanskim, autorom ”Seoba”, zapravo su bile njegov pokušaj da napiše srpski ”Tihi Don”, apologija politike ”diferencijacije”, likvidacija četnika i svih pripadnika građanskih struktura koji su komunistima smetali da uvedu ”diktaturu proletarijata” i revolucionarnu vlast. ”Vreme smrti” napisano je skoro dva desetljeća kasnije i donosi potpuni obrat – pisac je poslije komesarske vokacije, otkrio svoje nacionalno poslanje.
Za sovjetski socijalistički realizam koji je Aragon konzekventno zastupao, ne postoje domoljubne teme. Internacionalisti ne mogu veličati nacionaliste. Izgradnja novog društva i novog čovjeka proklamirani je format, s tim što je u Velikom otadžbinskom ratu učinjen korak natrag i napravljen kompromis – narodno-oslobodilački roman ”Mlada garda” učinila je Aleksandra Aleksandoviča Fadjejeva sekretarom Društva pisaca, ali je to bio naprosto propagandni šund bez naročite literarne vrijednosti. Aragon je pak bio ratni heroj, komunistički partizan, pripadnik ”crvene armije” FTP-MOI kojom je upravljala Kominterna. No o tom ratu pisao je samo pjesme, kao što se i pristoji.
Izlazak Aragonova romanu ”Velika nedjelja” engleski je kritičar popratio laudama i prepoznao inspiraciju Tolstojevim ”Ratom i mirom”. Ocijenio ga je kao puno uspjeliji suvremeni rendering jedne klasične epopeje, freske što prikazuje društvena zbivanja i povijesne likove od Pasternakova ljubića ”Doktor Živago” (1957.) koji se istodobno pojavio. Nobela je ipak dobio disident Pasternak, što se Aragonu nije moglo dogoditi, jer je bio dosljedan komunist, iako je njegova proza generički francuski građanski roman na liniji Balzac – Proust – du Gard. Jer, staljinist iz St. Germainea i bard iz Velike Drenove nisu se mogli posve osloboditi svojih korijena!
- Legendarni staljinist, deklarirani gej Louis Aragon, heroj Pokreta otpora, između Mitteranda koji je bio podministar u višijskoj vladi, i Georgisa Marchaisea, čivjeka Moskve, generalnog sekrtetara KP Francuske. S Mitterandovim socijalistima ušli su u koaliciju 1973. godine. S njihovih pet milijuna glasova, Motterrand je iduće gopdina postao predsjednik Republike.
Ista inspiracija Tolstojem stoji u osnovi Ćosićeva romana ”Vreme smrti” koji veliča patriotski duh srpskog naroda u Prvom svjetskom ratu. Nikad netko s manje predispozicija nije započeo tako ambiciozan književni i politički pothvat. Djelo nije postalo srpski ”Rat i mir”, jer se pojavilo sto i deset godina prekasno – točno kako je predvidio Krleža. Budničarska proza u službi nacionalne emancipacije autentična je u romantizmu, nesvojstvena realizmu i socijalističkom realizmu. Javlja se naknadno, koncem dvadesetog stoljeća, samo u zemljama zaostalim u nacionalnom formiranju. Znači, roman o Prvom svjetskom ratu u kojemu je glavni junak narod, neizbježno se pretvara u historicistički literarni falsifikat poput onih klasicističkih kipova kojima se odnedavna pune trgovi u provincijalnim metropolama malih balkanskih i istočneuropskih nedovršenih naroda osujećenih u kulturnom razvoju. Propustili su devetnaesto stoljeće kad se bronca lijevala s izvornom inspiracijom i sad svoje glavne gradove ukrašavaju okasnjelim karikaturama vojskovođa, suverena i lokalnih genija pisane riječi, koji komično djeluju dok zauzimaju značajnu pozu spremajući se na neizvjestan susret s besmrtnošću.