(Objavljeno 2014.) Upravo je umrla Maria Fraziska von Trapp. Gospođa od nepunih sto ljeta bila je posljednja od sedmoro djece, junaka mjuzikla “Moje pjesme, moji snovi”, koja s Julie Andrews pjevaju “Do, re, mi…” Taj film baziran je na istinitim događajima, na priči koja je, međutim, scenaristički jako reducirana, a zapravo je puno zanimljivija i događa se velikim dijelom u našim krajevima, u magičnoj prapostojbini srednjoeuropske austrougarske ekumene koja je stvorila operetu, bečki valcer i secesiju, ali i mnoge najmodernije tekovine dvadesetog stoljeća. Feudalni srednjovjekovni ugođaj tu se miješao s krajnjim modernizmom, a iz tog komposta na koncu epohe proklijala su oba najvažnija moderna pokreta dvadesetog stoljeća – fašizam i komunizam, kao umjetnički futurizam koja je iznjedrio avangardu. Prije toga, vladao je bidermajer, moderna redakcija ancent regimea u koji spada i ova romantična pripovijest s obala toplog Jadranskog mora…
Georg Johannes Ritter von Trapp, poglavica malog muzičkog plemena iz mjuzikla “Moje pjesme, moji snovi” (igra ga Christopher Plummer) rodio se 1880. u Zadru. S ocem, kapetanom fregate u K. u. K. Kriegsmarine ubrzo seli u Pulu. No, tata August umro je četiri godine kasnije i pokopan je gore, na pulskom Pomorskom groblju. Naravno, Georg je išao očevim stopama, kako je u ono doba bilo uobičajno i upisao se na vojnu Pomorsku akademiju u Rijeci. Školski kurikulum uključivao je tada – dvorsku etiketu, dvoranski ples i satove violine, jer se očekivalo da pitomci pohađaju balove, a pomorski časnik postane “oficir i đentlmen”, za razliku, recimo, od one sirovine, dobroćudnog ludonje iz Sinja, hrvatskog stožernog komodora Domazeta-Loše iz Sinja kojega krasi konobarski brk, te od sličnih likova balkanske ratne mornarice.
Diplomsko krstarenje na školskom jedrenjaku odvelo je mladoga Georga pod križnim jedrima u Australiju. Na Pacifiku će nastaviti karijeru budući da se kao zastavnik ukrcava na bojni krstaš SMS Kaiserin und Konigin Maria Theresia koji je s drugim savezničkim topovnjačama sudjelovao u gušenju Bokserskog ustanka u Kantonu.
Vrativši se u matičnu luku, tehnički orijentirani von Trapp traži priliku da se priključi novom elitnom pomorskom odredu podmorničara u Rijeci. U tvornici Whitehead and Co. započeo je, naime, razvoj toga ključnog pomorskog oruđa 20. stoljeća.
Engleski inženjer Robert Whitehead, od sredine prethodnog stoljeća u Rijeci rukovodi livnicom kompanije STF koja je proizvodila kotlove i brodske strojeve, što je bila najnaprednija tehnologija onoga doba. Hrvat Giovanni Luppis, Ivan Vukić, penzionirani kapetan fregate, patentirao je pak torpedo (pod nazivom “spasilac obale”/salavacoste), zapravi neku vrstu ronilice pogonjenu motorom na komprimirani zrak, s kojim se upravljalo konopima s obale. Svoj je patent prodao Whiteheadu koji ga je unaprijedio i pretvorio u poznati oblik hermetične cigare (izrađen u tehnici srodnoj proizvodnji parnih kotlova) te opremio motorom s unutrašnjim sagorijevanjem. No, pravi proboj dogodio se tek kad je Whitehead od jednog drugog penzioniranog tehničkog oficira flote, kapetana fregate Ludwiga Obryja kupio njegov patent iz 1895. za žiroskop, naznačajniju napravu modernog doba osim kompjutera. Sa žiroskopom koji je omogućava stabilizaciju podvodne plovidbe u tri dimenzije, nastalo je novo oružje pomorskog ratovanja, a zatim je njime naoružana podmornica, dovoljno velika replika iste konstrukcije u koju su mogli ući ljudi, pa iz zarona lasnirati nevidljivi projektil na najveće neprijateljske brodove. To će potpuno promijeniti odnos snaga na moru, koji se do tada bazirao na drednotima, golemim pomorskim tvrđavama s teškim topovima, koji su se gradili godinama i po cijeni bili dostupni samo najvećim imperijima!
Von Trapp postao je komandant jedne od prvih austrijskih podmornica, SMU-6, izgrađenoj u brodogradilištu koje je mađarska kompanija “Danubius” (osnovana s Rothschildovim kapitalom) izgradila na Rijeci. Prilikom porinuća, lađu je krstila Agatha, Whiteheadova unuka, a na prigodnom koncertu, ona je svirala klavir prateći dvadesetidevetogodišnjeg kapetana korvete Von Trappa, koji se u nju odmah zaljubio. Pozvala ga je u obiteljski ljetnikovac Erlhof u okolici Salzburga, najljepšu vilu u Austriji, sagrađenu u 11. stoljeću na obali jezera pod Alpama, gdje je i snimljen film “Moje pjesme moji snovi”. Ubrzo su se oženili pa im se rodio sin i zatim, u brzoj sukcesiji, još šestoro djece. Uto je izbio Prvi svjetski rat. Kapetan Trapp isplovljava prema Otrantu koji je blokirala francuska eskadra te lansira riječki torpedo na admiralski oklopni krstaš “Leon Gambetta” od 12,400 brt. Potonuo je sa sedamsto članova posade (”Gotcha!”) koji su se udavili u moru. Uskoro će svojim pobjedama Von Trapp dodati uništenje talijanskog trupnog transportera ”Principe Umberto” na kojemu je bilo 2000 vojnika te podmornice “Nereide” koju je dočekao kod Palagruže. Najuspješniji austrougarski podmornički kapetan postao je potopivši pedeset tisuća tona neprijateljskog brdovlja. Za to je dobio najviše vojno odlikovanje Carevine, Viteški križ Ordena Marije Terezije, koji mu je davao pravo na plemićku titulu “Ritter” (vitez).
Poslije završetka rata, Trappovi s djecom napuštaju Pulu koju je okupirala Italija i sele se u vilu kod Salzburga. Ali, najstarija kći Agatha – ona koja je umrla ove godine – zarazila se šarlahom i prenijela bolest na svoju majku koja umire i Georg ostaje udovac sa sedmoro male djece. Uzalud pokušavajući pronaći guvernantu, na kraju se obraća nadstojnici benediktinskog samostana u Salzburgu, koja mu šalje novicijatkinju Mariju Augustu Kutcheru kao dječju tutoricu. Teta je muzički vrlo obrazovanu, studirala je koralno pjevanje, madrigal i druge kompleskne glazbene forme. S kućnim ispovjednikom ocem Franzom Wasnerom, formiraju zbor i iz vile se od tada ori muzika. U tom festivalskom ozračju, ubrzo dolazi do romantičnog zapleta i atraktivni virilni udovac, kapetan Von Trapp, ženi se ubrzo Marijom, koja će mu roditi još troje djece, da zaokruži lijep broj od okupno desetero, tri sina i sedam kćeri. Obitelj je sportski i muzički orijetirana. Godine 1931. svi odlaze na biciklima do – Pule, gdje će ljetovati na pustom otočiću Veruda, gdje se u osami smjestio lokalni čudak, neki kapetan Pauletta. No, ubrzo se idila prekida – dolazi do Velike ekonomske krize i Von Trapp gubi sav novac uložen u novčarske institucije. Kao “obiteljska glazbena grupa” počeli su tada koncertirati da nešto zarade, a folklorne kostime nosili su prilikom nastupa jer nisu imalo para za građansku odjeću. Pojavili su se na europskom korskom natjecanju u Salzburgu i – pobijedili. Uto je Hitler anektirao Austriju i tu za K. u. K. austrijskog ratnog heroja nije bilo mjesta – nacisti su bili antifeudalno i antiklerikalno orijentirani i u vilu Von Trppovih, koji su je uzalud pokušli prodati prije nego su preko Trsta emigrirali u Ameriku, uselio se – Heinrich Himmler, zadužen za nacifikaciju Austrije.
“Trapp Family Singers” stižu u New York 1938. i priređuju koncert u Carnegie Music Hallu, koji je “N. Y. Times” veoma povoljno recenzirao. U mjestancu Stowe u novoengleskoj državi Vermont, gdje se Njujorčani zimi skijaju, kupili su za posljednjih 1000 dolara jednu farmu koja ih je podsjećala na Tirol, pa je pretvorili u obiteljsko gnijezdo, ali zapravo su osam mjeseci godišnje provodili na turnejama, a ljeti držali muzičke kampove. Poslije Drugog svjetskog rata osnovali su dobrotvorno društvo i slali u Austriju hranu, odjeću i lijekove.
Iscrpljen naporima tog boemskog života, kapetan Trapp umire 1947. s nepunih 67 godina, znači u vrlo ranoj dobi za tu inače dugovječnu obitelj. Njegova žena nastavila je voditi obitelj kao orkestar uz pomoć vjernog ispovjednika, oca Wasnera, koji ih je stalno pratio i u svoje doba s njima emigrirao iz Austrije. Obišli su tridesetak zemalja, dok se ekipa nije osula, poženila i poudavala te prešla na druge poslove. Maria je tada s ocem Wasnerom i dvije kćeri otišla u Novu Gvineju, gdje je godinu dan provela u misionarskom radu. Vratili su se u Vermont sa siročetom koje su našli na peutu, posvojenim Kikulijem Mwanukuzijem koji će diplomirati na lokalnom sveučilištu, te ostati uz Mariju, poslije i uz Agathu, pa se brinuti za njih dok nisu izdahnule. Otac Wasner ostao je kao misionar na otočju Fiji, ali su ga onda pozvali u Vatikan da preuzme najvažniju njemačku katoličku zakladu.
Marija je umrla 1987. godine. Pokopana je u obiteljskoj grobnici u Stoweu. Prije toga postigla je svjetsku slavu. Okušala se kao literatkinja i pročula kao spisateljica opisavši svoj život. Njezina knjiga “Priča o raspjevanoj obitelji Von Trapp” iz 1949. odmah se pretvorila u bestseler pa je 1956. filmovana u Njemačkoj, a zatim je, dvije godine kasnije, prikazan i sequel koji obrađuje njihovu američku pustolovinu. To je privuklo Broadway gdje se 1958. postavlja “Sound of Music” na glazbu Rodgersa i Hammersteina, kraljeva mjuzikla. Iduće godine snima se i holivudski film s Julie Andrews i Christopherom Plummerom. Poslije toga, Marija je izdala još pet knjiga autobiografskog i religioznog karaktera…
Najstariji sin kapetana Von Trappa, Rupert, rođen u Puli, postao je liječnik i umro s osamdeset godina. Agatha Joana, također Puljanka, dobacila je do 87, treća, Maria Agatha, koja je sad umrla, skoro sto. Werner je dotjerao do 92, izrodio šestoro djece i tranestoro unuka od kojih se neki profesionalno bave glazbom. Hedwiga je rano, u 55. godini umrla u Salzburgu od astme. Johanna se vratila u Austriju i izrodila šestoro djece. Martina je u tridesetoj umrla bez potomstva. To je sedmero djeca iz kaptanova prvog braka, Whiteheadovi potomci, onaj “Do-re-mi…” tim iz filma, a Marijini i kapetanovi su još Rosmarie, koja je živa i putuje kao misionarka u osmom desetljeću života, zatim godinu starija Eleonora koja ima sedmero djece i desetoro unučadi te Johannes Georg (75) koji je onaj muzički ljetni kamp pretvorio u planinarski hotel. To nije obitelj, nego katolička muzička najezda. A praunici Von Trappa – Sofia, Melanija, Amanda i Justin, također pjevaju odjeveni u loden. Udružili su s jednim orkestrom iz Oregona (”Pink Martini”) pa i sad nastupaju s kombincijom klasične, južnoameričke, jazz i pop-glazbe, dok im malo oberkrajnerskog zborovanja s vremena na vrijeme također nije naodmet. Kakva nevjerojatna kvarnerska storija! 