U New York Style Magazineu izašao je člančić o novim sezonskim sandalama španjolske kuće Camper, pod naslovom: Pitamo se što bi danas obuo Isus?
Camperove sandale strašno su jednostavan visokostiliziran par obuće načinjen od žice omotane crvenom plastikom kakva se koristi kao lanac za zaključavanje bickla. Žicu pridržavaju omče od čvrsto upredene crne industrijske gurtne – sve skupa doima se jako robustno, ali elegantno. Bi li Isus danas nastojao ostaviti dojam elegancije? Je li uopće polagao na izgled? Čovjek ili bog sa stavom ili poslanjem, on je ima prilično jasne ideje o svemu, pa i o odjeći, oblačenju, makar joj i ne poklanjao posebnu pažnju… Isto tako je i Che Guevera imao veći utjecaj na modu od Kenza, iako nije isticao modnu samosvijest, nego se oblačio praktično, primjereno misiji gerilca u angolskom i bolivijskom šipražju, no stvar je u tome što su milijuni poslije emulirali njegov izgled – ukratko, pretvorio se u ikonu. Druge revolucionarne vedete također su imale markantan osobni stil, koji možda nije ima toliki doseg, primjerice Stokely Carmichael, Angela Davies, Andreas Baader, Jean-Paul Sartre ili Mohammed Abdel Rahman Abdel Raouf Arafat al-Qudwa al-Husseini, za prijatelje i novinare – Jaser Arafat.
”Isus bi se danas oblačio kao Slavoj Žižek”, kaže Nada Mirković, semiologinja mode, aludirajući pritom na prozelitski nastup slovenskoga filozofa. ”To kako se Žižek oblači je nulti stupanj mode, bartovska kategorija… ”
No, odijevanje je, naravno, povezano sa socijalnom i kulturalnom pozicijom, a u projekciji Isusove današnje role, stvari se kompliciraju – jer je svijet različit od onog antičkog. Teško je zamisliti da bi se Isus sad pojavio u zapadnom krugu da tješi i pruža nadu bogatim liberalima i lumpenproleterskim klijentima socijalne države. Ni u antici nije se pojavio među Feničanima i Grcima, gdje bi, uostalom, doživio neuspjeh na prvom koraku. Bila mu je nužna revolucionarna situacija, prevratno stanje u kakvome se nalazila Palestina u doba Augustova principata.
Politička kontrola i pritisak okupacijskih vlasti ondje su uzrokovali stvaranje pokreta otpora. Njegovi pripadnici nazivali su se Zelotima. Do eksplozije dolazi kad je Avgust službeno uzdignut u božanstvo, što znači da je njegova bista morala biti podignuta u svim lokalnim hramovima, uključujući i jeruzalemski Jahveov templ, utvrdu monoteizma, koji je na razvalinama Solomonova hrama sjajno obnovio Herod. To će izazvati pobunu i rat polovicom prvoga stoljeća nove ere, opisan u djelu briljantnoga Flaviusa Jozefusa, Simona Schiame staroga vijeka. U kaznenoj ekspediciji Vespazijanov sin Tit razorit će Hram, pa sebi u čast podići trijumfalni slavoluk pored rimskog Koloseuma, no otpor nije bio ugušen i revolucionarne ćelije stale su se stvarati posvuda po Judeji, pogotovo u nepristupačnim dijelove oko Mrtvoga mora, gdje su pronađeni spisi gerilskih esenitskih sljedbi (tzv. Svici), gnostičke verzije danas standradne katoličke Biblije Vulgate. U drugom stoljeću ovdje će buknuti i ustanak Bar Kohibe, kojega današnji Izraelci smatraju prvim poglavarom njihove nezavisne države. Bar Kohiba imao je sjedište u pećini kao drug Tito na Visu, a tu lokciju u moderno doba otkrio je i istražio prvi načelnik izraelskog generalštaba, general-amater, profesionalni arheolog Jigal Jadin.
Car Hadrian poduzeo je protiv Bar Kohibe i njegovih otpadnika novu neprijateljsku ofenzivu, pa sa zemljom sravnio pedeset gradova, oko tisuću sela i pobio 580 tisuća ljudi (prema podacima iz rimskog izvora). Na razvalinama Hrama podigao je svoj i Jupiterov kip. Preživjele sudionike posljednje židovske intifade, prodao je ropstvo ili izagnao u dijasporu, a naziv «Judeja» izbrisao s karte te zamijenio imenom «Palestina»… No, bilo je prekasno. Revolucionarni virus već se bio proširio. Zaboravljeni Isus, tip kojega su sudskom greškom ili po slijepoj logici represije pribili na križ negdje potkraj Avgustove vladavine, postao je paragon pokreta koji je organizirao neki Pavao iz Tarza, farizejski intelektualac, dakle ortodoksni rabinski judaist koji se istakao u progonu kršćana, a zatim doživio obraćenje i postao njihov lider te ustrojio crkvu koja će promicati prvu globalnu religijsku ideologiju na svijetu. Do tada, vjera se širila jedino osvajanjem, asimilacijom, pošto bi poraženi priznali bogove pobjednika, no kako je Rim bio prva civilizirana, građanska država, što znači da je njegov imperijalizam podrazumjevao vjersku toleranciju, preuzimao je tuđe kultove, od ratničkog Mitrina (kojega je, primjerice, štovao Dioklecijan) do magijskog Izidina i, uostalom, soteriološkog Isusova u kasnije doba. Pavlova revolucionarna ideja proširila se po cijelom zapadnom svijetu. On je dokinuo rasni i kulturalni okvir judaizma, a eshatološku ideju koja se nalazi u središtu monoteističkog mesijanizma interpretirao kao neki grčki filozofski, etički sustav, i još ga fortificirao militantnim prozelitizmom. Jedna autarkična vjera, prekovana je tako u eksportni brend. Alain Badiou, francuski filozof rođen u Magrebu kao i sv. Augustin, inače bivši maoist, a možda najutjecajniji europski mislilac današnjice, tu pavlovsku militantnost određuje kao osnovu kršćanske ideologije. Badiouova bliskog suradnika i koautora, Slavoja Žižeka, navelo je to da Pavla usporedi s Lenjinom. Zapravo je Pavao bio i Marx i Lenjin, pošto su njegove Poslanice, taj najstariji autentični dio Biblije, funkcionirale kao «Grundrisse der Kritik der Politischen Oekonomie», a Crkva koju je Pavao stvorio, bila je poput Treće Internacionale…
Globalna velesila što vojnim i političkim sredstvima guši otpor u zaostalim azijskim društvima gdje je fundament religije važniji nego državni ili nacionalni okvir – to je danas liberalna Amerika u pohodu na uporišta radikalnog islamizma. Isus bi se, dakle, sad pojavio kao islamistički militant, ali ne kao pripadnik Al Kaide, Zelot, nego kao vjerski i etički reformator. Otcijepio bi se od tradicijskog Islama, donijevši neku novu univerzalističku poruku, što bi bila zapisana kao novozavjetni postskriptum Kuranu. Njegovi sljedbenici proglasili bi ga vjerojatno skrivenim Imamom, nasljednikom Muhamedova nećaka Alija, kao što su i Isusa smatrali potomkom Davidovim, među kojima se trebao ukazati Mesija. Islamski bi ga sud zbog te blasfemije po kanonskom zakonu osudio na kamenovanje. Ako bi se to dogodilo u Saudijskoj Arabiji, Afganistanu ili Pakistanu, američka diplomacija ne bi se htjela ili ne bi mogla umiješti u nadležnost lokalnih vlasti – oprala bi ruke… No, pitanje je, doista, koju bi sredinu islamski Mesija odabrao za svoje prozelitsko djelovanje?
Isus je odabrao Jeruzalem, kao središte judaizma, a ne Babilon, drugu metropolu blisokoistočnog spiritualizma, gdje se nalazila drevna židovska dijaspora. U suvremenom islamskom svijetu imaš Teheran, gdje dobro prolazi svaka islamska militantna religijska inicijativa, imaš, također, starinsko i okoštalo kairsko sveučilište Al-Azhar, gdje dominira učenost, dok je istodobno pod čvrstim nadzorom vojnog režima. Ondje muslimanski Isus ne bi potrajao ni pet minuta, samo što bi završio u zatvoru ili u ludnici kao fanatik, a ne na stratištu kao mučenička žrtva. U plemenskoj i zatucanoj Saudiji prošao bi još i gore – čak je i Usama bin Laden morao za svoje zelotsko djelovanje napustiti Džedu, pa se zaputiti na periferiju islamskoga svijeta, u Sudan i Afganistan. U Pakistanu je situacija zaista prevratna, a u Palestini, na obali Gaze, traje permanentni rat, no ondje bi se izgubio među descima hamasovskih martira… Duh Sveti plasirao bi ga stoga u Iran ili u Pakistan, najvjerojatnije u Islamabad. Ondje bi djelovao kao filozof, a ne kao gerilac, bio bi vođa sljedbe, što na indijskom potkontinentu, poznato je, lako poprimi epohalne razmjere. Njegovo učenje proširilo bi se zatim diljem Amerike, koja je vječito žedna religijskih ekstatičnih iskustava, pa bi to izazvalo Treće buđenje, koje više ne bi, poput Drugoga, bio eurocentrični, anglosaksonski, protestntski kršćanski pokret…
Duboke populacijske i kulturalne mjene otvorile su suvremeno američko društvo izvornoj duhovnosti Trećeg svijeta. Nije li se to već iskazalo šezdesetih godina, s uspjehom preč. Eliaha Muhammada i širenjem njegove sljedbe Crnih Muslimana? Ratni poglavica pokreta Nation of Islam bio je tragični revolucionar iz crnačkog geta, fascinantni Malcolm X. No, sve su to bili afro-američki zeloti, a ne militanti – pravi militantni duhovni pokret je pacifistički budizam, koji je već prodro u sve sfere zapadnog društva, onako kako bi to mogla i nova poruka novog islamskog Mesije…
Pošto smo postulirali hipotetičku idejnu, političku i kulturalnu poziciju suvremenog Krista, možemo razriješiti i početno pitanje o tome kako bi on danas izgledao u modnom smislu, posluživši se istim primjerkom New York Times Style Magazinea koji svoje proljetno izdanje 2009. posvećuje muškoj modi. Na posljednjoj stranici prikazan je Steve McQueen, umjetnik i filmaš, autor prošle godine u Cannesu nagrađenog filma o Bobbyju Sandsu, pripadniku provizionalnog krila Irske revolucionarne armije. Zastupnik u britanskom parlamentu, Sands – pravim imenom Roibeard Gearoid O’Seachnasaigh – umro je1981. štrajkajući glađu u zloglasnom britanskom zatvoru Maze, poznatijem kao Long Kesh. Tu je dospio osuđen za borbenu akciju Provosa koji su iz zasjede napali do zuba naoružan odred ulsterske žandarmerije.
McQueen nije neki londonski radikal marginalac, nego etablirani likovnjak, koji Veliku Britaniju predstavlja na venecijanskom Bijenalu. Završio je najbolje engleske škole, primio ugledne nagrade (Turner’s Prize), a od kraljice jedno od najviših odlikavanja (Officer of the Order of the British Emipre, OBE). No velikom artistu svojstveno je da, kao medij duha vremena, transcendira svoj socijalni status. Na fotografiji u N. Y. Timesu McQueen nosi proljetni kilt koji je dizajnirao njegov prijatelj, posljednji mag visoke mode, Yohji Yamamoto. Crvene cipele nalikuju na one ”Pradine” koje uvijek nosi papa, a uz običnu bijelu košulju, ide palestinski kefija-šal, koji su preuzeli lijevi europski intelektualci i antiglobalistička mladež. Naravno, Isus ne bi nosio dizajnersku, ”firmato”, odjeću, njegov kilt bio bi jednostavna pregača, a obuća, umjesto Camperovih sandale, ili ovakvih šminkerskih antilop-cipela, fejk-tenisice kupljene za nekoliko rupija na nekom dalekoistočnom bazaru. I, naravno, današnji Isus opet ne bi bio bijelac, Duererov idealnotipski dolihokefalni Nijemac, nego tamnoputi muškarac, možda Sudanac, odvjetak potentne afričke rase!