- Na slici iznad naslova: Plinarska ulica u Splitu
(Tekst je objavljen 2012.) Novinari su istražili Sanaderovu ranu biografiju pa u njegovim mladenačkim danima pokušali naći ključ za čitanje te ličnosti. Rodio se 1953. godine, a odrastao u potleušicama siromaške splitske Plinarske ulice, udaljene sto metara od splitskog Hrvatskog narodnog kazališta. Razdaljina od Plinarske do HNK, gdje je postao intendant u trideset i sedmoj godini, put koji je prevalio u prvom razdoblju svoga života, nije ga odveo daleko, nego visoko, da bi poslije toga poletio još i više, u posve neslućene visine, prije nego je naposlijetku sasvim nisko pao…
4. Aristokratska narav barbarogenija
Neki Sanaderovi prijatelji, informatori novinskog hagiografa, objasnili su da je obitelj Sanaderovih navodno bila veoma ugledna u selu Dugobabe, odakle se Ivin ćaća sa cijelim rodom preselio u Split pa time navodno žrtvovao svoj tobožnji društveni status da djeci omogući obrazovanje. To je bila teorija o izvornoj aristokratskoj naravi Sanaderova barbarogenija što ga uvijek tjera naprijed, da bude prvi. No, nasuprot novinskom apokrifu, očito je kako taj šarmantn no uobražen momak nije nikad bio vlaško-splitski alfa-mužjak koji se probija laktovima i pokušava nametnuti u jednom bučnom mediteranskom gradiću, nego puno opasnija devijatna društvena pojava… Bit će da je točno kako je temeljni motiv njegove formacije socijalni, a sve drugo je fikcija, učitavanje, svojstveno novinskim književnicima. Nisu Sanaderovi bili nikakvi seoski plemenitaši koji su došli da pokore grad, nego naprosto Vlaji koje je socijalizam spasio od krajnje bijede, od umiranja od gladi u kraju gdje se još do drugog svjetskog rata harala hereditarna guba (vidi knjigu R. Bićanića “Kako živi narod”, Zagreb 1936.). Poslije rata, spustili su se u Split pa se proletarizirali, što je za njih bilo kao da su došli u St. Moritz. Sva djeca mogla su se besplatno školovati, ali krajnje siromaštvo brojne obitelji i činjenica da su dolazili iz primitivnog kraja pa ostali vezani uz svetu mater Crkvu, uzrokovala je da, umjesto u vojsku ili u škver, svi odu u sjemenište. Jedan brat postat će tako svećenik, župnik u Solinu, a jedina sestra švora i dotjerati do poglavarice reda u dalmatinskoj provinciji sv. Jeronima.
Sanaderi potječu iz zaseoka Dugobabe smještenog s kopnene strane brda Kozjak koje se uzdiže iznad Splita. Putuješ auto-cestom br 1. i u selo skrećeš malo prije Dugopolja, gdje je izlaz za dalmatinsku metropolu. Razadaljina od samo nekoliko kilometara izmedju grada i sela, danas neznatna, u doba kad su ondje, u kamenoj pustoši živjeli njegovi roditelji i njihovi preci, bila je u kulturnom i socijalnom pogledu kao da si nastanjen na nevidljivoj strani Mjeseca. Inače, ljudi istoga prezimena ima u Hrvatskoj još i kod Križevaca, no to su Srbi, porijeklom iz današnje Crne Gore, koji su se ondje doselili prilikom protuturskih ratova što su formirali suvremenu balkansku demografiju pa se može pretpostaviti da su i premijerovi preci tada stigli u ovu ultramontanu, ali o migraciji nema nikakvi zapisa, niti je ostala živa memorija. Guslari tu epizodu ne spominju. U doba moderne pismenosti pak nije se o tome ništa bilježilo jer su vlaška bespuća u kamenom oceanu Zagore još u devetnaestom stoljeću bila izolirana, kuće zidane od kamena bez žbuke, sa slamnatim krovovima. Ljudi su uzgajali koze, obrađivali slabu zemlju i genealoško istraživanje može se provesti samo dokle seže živa memorija, znači do Sanaderova pradjeda Mije, koji je imao sina Juru… Ovaj oženi Ivu, sestru Ante Topića Mimare, pa izrode pet kćeri i dva sina. Jedan od njih bijaše Ivan, rođen 1925. a drugi, mlađi, Ante – premijerov otac, koji se rodio 1928. godine. Kao sedamnaestogodišnjak pridružio se ustašama, ali o tome se poslije u familiji nije govorilo. S postrojbom zarobljenom kod Klagenfurta prebačen je u logor Šentvid kod Ljubljane, odakle je većina ljudstva otpremljena na Kočevski rog i smaknuta. Preživio je, valjda pošteđen zbog mladosti, kao i još neki momci iz toga kraja, koji su poslije progovorili, pa se ponešto saznalo, ali iz druge ruke…
Ante Sanader i njegov stariji brat Ivan oženili su se početkom pedesetih za dvije sestre Vučica iz drugoga od sedam dugobapskih rodova. Napravljen je, očito, paket-aranžman, a zatim je djed prodao kuću pa su se preselili na splitsku periferiju, gdje je Ante izučio zanat soboslikara, a pametniji Ivan upisao Mornaričku akademiju u Divuljama te postao oficir Jugoslavenske ratne mornarice (umirovljen, živi u Tivtu). Obojica su bili niski ljudi – njihov zaseok po niskom se rastu stanovnika i zvao: Mali Sanaderi. Premijer dr. Ivo ispao je korpulentan na majku Ivanku koja je potekla od kršnih Vučica. I on liči na nju po plemenitim dinarskim crtama jedne izrazite, meštrovićevske fizionomije. Otac je pak bio mali, iskompleksiran žicar s obješenim ustima i isturenom vilicom koju je skrivao bradicom – na nj dr. Ivo uopće ne nalikuje, osim možda po nekim karakternim osobinama…
U Splitu, Ante i Ivanka nalaze kućicu u dvorištu Plinarske ulice na broju 81 u Velom Varošu, težačkom i radničkom, proleterskom; useljavaju se 1955. u tih “neuvjetnih” četrdeset kvadrata s najstarijim, dvogodišnjim sinom krštenim kao Ivica, što je kasnije pretvoreno u ozbiljnije muško ime Ivo. Zatim će im se, jedan za drugim, za tri godine roditi još tri sina – Miro, Vlado i Vinko, te naposlijetku, 1960., najmlađe dijete, kći Danica.
U tijesnoj potleušici koji su dobili kao socijalno ugrožena obitelj bilo ih je naposlijetku stisnuto sedmoro pa je pravo pitanje kako je uopće ostvarena ta brza reprodukcija u skučenim uvjetima, ali da narod nije u stanju to izvesti i u takvim prilikama, ne bi se umnožio ljudski rod. Ante se doma vraćao pijan, čega se još prisjećaju dvorišni susjedi, a onda bi počinjao raspašoj. Djeca su bila više gladna nego sita, bez obzira na neku pomoć koju su dobivali od Crkve, pošto je majka bila nepokolebiva vjernica. Svi su pošli u obližnju Osnovnu školu “Đermano Senjanović”, danas OŠ “Marjan”, nazvanu po narodnom heroju, sekretaru Gradskog komiteta SKOJ-a koji je poginio 1942. u borbi s ustašama, proglašen zatim za narodnog heroja. Njegov nećak, Đermano Senjanović Ćićo, sa Sanaderom je igrao mali nogomet “na male branke”. Život će ih još spojiti – budućeg premijera, predsjednika nacionalističke Tuđmanove stranke te poznatog novinara, satiričara, nepopravljivu komunjaru i veteranskog šampiona u igranju picigina na Bačvicama…
Jedino njemu Sanader je u intervjuu opisao kako im je majka omogućila školovanje. Pošto je otac početkom šezdesetih otperjao na rad u Njemačku, ostala je bez uzdržavanja i otišla k rektoru Nadbiskupke gimnazije, potonjem biskupu Anti Juriću pa ishodila da djecu, kako završe osnovnu školu, primaju u sjemenište, koje su zaista svi pohađali. U Splitu, osim sestre, upućene u Zagreb u odgovarajuću crkvenu školsku instituciju.
- Crveno i crno
U biskupijsku gimnaziju Ivo Sanader upisao se 1968. godine. Još u osnovnoj, bio je dobar učenik, a ovdje, u klasičnoj, koju je pohađao kao internatski pitomac, stao se isticati. On je ipak bio iz grada, a ostala djeca došla su sa sela, pa iz njegove generacije nema katoličkih celebrityja, osim pop-zvijezde don Anđelka Kaćunka koji je, međutim, bio vrlo dobar a ne odličan učenik, a pročuo se tek kad je započeo karijeru novinskog kolumnista i promotora ikone modernog majčinstva, seks-zvijezde Nives Celzijus, zbog čega je iz Zagreba protjeran u Knin.
Splitska nabiskupijska klasična gimnazija nije imala pravo javnosti, što znači da nije bila integrirana u pedagoški sustav, ali njeni su polaznici s lakoćom polagali razrede u državnim školama. Režim je kod crkvenjaka bio kao u vojsci. Ustajalo se u 6.30, pa išlo na nastavu od 8 do 13, zatim ručak i odmor, a onda opet štrebanje od 15 do 19.30. Večera i povečerje u 22. Na televiziji smjeli su gledati samo odabrane emisije. Živa JNA.
Subotom su igrali nogomet, u čemu se Ivo isticao. Đermano Ćićo Senjanović sjeća se tog driblera koji nikad nije dodavao – išao je ravno na gol i pucao, a kad bi promašio, izvlačio se svojim širokim osmjehom mediteranskog šarmera, koji će mu poslije služiti kao politički trade mark. Sanader je ponekad bježao iz sjemeništa da ode na utakmice Hajduka i Jugosplastike, to je bio njegov prostor slobode, koji ga je i među sjemeništarcima održavala splitskim građaninom.
Sanaderov razrednik sjeća se da je učenik bio strahovito prepotentan, ponosan, da se izbjegavao družiti s drugim đacima i da je na šetnji po Marijanu radije hodao sam. Osim toga, tu su generaciju koja se upisala školske godine 1968/69. zahvatili koncilski i šezdesetosmaški duh, a zatim i pokret 1971. Duh liberalizma i libertinizma, u nadbiskupijskoj se gimnaziji manifestirao čedno – Sanader i još neki njegovi šul-kolege stali su pohađati seminare kod dominikanaca, koji su za okoštalu provincijsku hijerarhiju bili na rubu blasfemije. Kod dominikanaca u crkvi na splitskom Pazaru nasuprot peristilskim Srebrenim vratima, na misi se sviralo i pjevalo, dok je pjevana misa po koncilski reformiranoj liturgiji drugdje ukinuta. Osim toga, tu su se održavale tribine i disputacije u kojima se rječiti Sanader isticao, no dežurni dijecezanski duhovnik u sjemeništu, Ante Jurić, koji će 1988. kao desničar i reakcionar postati splitski biskup, jedan od najnazadnijih hrvatskih nosilaca ljubičastog pojasa, tome se usprotivio, ali i Zdravko Blajić, profesor pjevanja, poznati homoseksualac, kojega je 1996. ubio splitski serijski ubojica. Do dana današnjega ubojica nije otkriven, jer je policija prikrila ili izgubila mnoge tragove koje su inače mogli voditi do počinitelje još četiri ubojstva.
No, usprkos prijekorima, nije se mogao zaustaviti pokret što je zahvatio mlade, praćen procvatom popularne političke štampe te izdavaštva u kojem su važna filozofska djela postajali bestseleri, u znaku nove osjećajnosti. Sanader je u sjemeništu pak sudjelovao u pokretanju lista “Navještenje”, koji nije sadržavao uobičajena nabožna nagvaždanja: Ivo je intervjuirao nogometaše i pjevače, poput kantautora Tome Bebića. Napisao je i uvodnik pa proklamirao: “Buknimo svim žarom svojih vulkana… Izađimo iz učmalih kutova i jalove prepuštenosti sudbine…. Krajnje je vrijeme, zapjevajmo himnu mladosti. Otvorimo svoju dušu. Pokažimo da nas još ima, još postoji ljubav. Pokažimo monstrumima da ono iz sex-shopa nije ljubav… Pođimo velikim koracima za srećom, koja je skrivena u nama samima.”
Tom programatskom pokliku koji kao da izvikuje Julian Sorrel iz Stendhalova “Crvenog i crnog”, Sanader je dodao prikladan zaključak za zavaravanje dušebrižništva: “Sreća se zove darivanje, žrtva za bližnjega, za čovjeka”. Što, naravano, nema veze s egotističnom naravi toga vitalnog splitskog momka, kojega nitko neće moći zaustaviti idućih četrdeset godina. On je već tada odlučio da osvoji svijet i beskompromisno svlada sve prepreke koje mu se nađu na putu. U tom času još su bile realne i veoma mnogobrojne.
- Rim, Innsbruck, Kopilica
Iz cijeloga razreda, samo je Sanader uz budućeg don Kaćunka upisao bogosloviju – teološki fakultet koji vodi zaređenju i svećeništvu. Godinu dana bili su cimeri u domu, a zatim je Ivo dobio poziv za vojsku, koju je odslužio u mornarici, u Puli. Kad se vratio, nije nastavio studij u Splitu, nego je ishodio stipendiju za rimsku Gregorianu, gdje će upisati filozofiju i slušati tri ili četiri semestra. Zatim napušta crkvu i vraća se u Split – nije imao ni atoma poziva za to poslanje, a bio je previše optimističan da se licemjerno prilagodi instituciji samo zbog socijalnog samoodržanja. Osim toga, pojavile su se sumnje u vezi s novčanim pronevjerama – neki fondovi koji su mu bilo povjereni na čuvanje, ishlapjeli su… Zabuna ili pretkazanje budućih nevjerojatnih novčanih eskapada splitskog Felixa Krulla?
Kad se vratio doma, upoznao se s Mirjanom Šarić, koja će mu postati žena. Tada je bila jako vitka, crnka, sirotica iz obitelji škverskog radnika. Stanovala je na Kopilici, između ranžirnog kolodvora i zahrđalih lučkih postrojenja operativne obale – ona i njene dvije sestre bile su ljeti i zimi obuvene u polivinilske sandale Jugosplastika. Ivo i Mirjana počeli su hodati, ali on ubrzo odlazi k mlađem bratu Miru koji je, završivši sjemenište, našao posao u Tirolu i ondje se oženio. Oba brata nastanili su se u ženinoj velikoj seoskoj kući do koje nije dopirao asfalt. Tu se sad, u Innsbrucku 1974. Ivo upisuje na fakultet, pa studira romanistiku, a iduće godine i Mirjana koja mu se pridružila počinje studij povijesti umjetnosti… Blaženi Austrijanci koji grade velike kuće u koje se može smjestiti pola gladne Dalmacije!
U Innsbrucku, Ivo je radio preko student-servisa, uz ostalo u press-centru XII zimskih Olimpijskih igra koje su se 1976. tu održavale pa je za hrvatske novine pisao izvješća. Za “Sportske novosti” intervjue i reportaže, a neke tekstove i za “Slobodnu Dalmaciju”, gdje zimski sportovi, doduše, nisu imale osobito veliku prođu. Zatim se oboje na kratko vraćaju u Split radi vjenčanja, ali ne zato što bi čekali dijete – njihova prva kći rodila se tek devet godina kasnije.
U Salzburgu, posjetit će svog uglednog rođaka. Ondje, u vlastitom dvorcu, živi, naime, dr. Nikolaus Topić Mimara, zakoniti sin znamenitog kolekcionara i njegove žene Wiltrud. Ante Topić bio je brat Sanaderove bake, njegov praujak. Možda bi se tu mogla izbiti kakva korisna protekcija za siromašnog studenta? Nakon kratke kave, Nikolaus ga je otpravio s milim Bogom – njemu je tih Vlaja puna kapa. Njegov biološki otac, njemački vojnik, poginuo je u ratu, a majka se udala za Mimaru, koji je s punomoćima jugoslavenskih vlasti skupljao umjetnine odnesene iz muzeja za vrijeme okupacije. Kako je ona radila u američkoj administraciji na popisima blaga pronađenim u Georingovoj Ali Babinoj pećini, skladištu u rudničkim tunelima gdje je prikupljen ratni plijen iz cijele Europe, brzo su se sporazumjeli, ali stari avanturist, umjesto da ono što je po popisima koji su proslijeđeni u Beograd i iz Beograda odaslani savezničkim vlastima, uredno preda, prebacio je blago u Casablancu, u Maroko. Vratio ga je tek kao svoju zakladnu zbirku, u zamjenu za apanažu koju država isplaćuje svake godine, pa Wiltrud i Nikolaus donaciju nisu osporavali – ali tih Topića svakako su bili siti, i nije im trebao još neki promrzli gladuš iz istog plemena… Nikolaus je Sanaderu tako zalupio vrata.
Na kraju studija, početkom osamdesetih, Ivo pokušava nešto zaraditi prodajući foto-materijal austrijske agencije Hans Meyer Press zagrebačkom magazinu “Start”. Budući da je izdavačka kuća “Vjesnik” tada kuburila s devizama kojima se plaćao copyright etabliranim agencijama poput Gamme ili Sipe, sklopila je s njim sporazum o otkupu fotografija golišavih cura za duplerice, što se plaćalo nekoliko tisuća dolara godišnje. Njegova provizija tu nije mogla biti osobito velika. No, stvar je izazvala veliku javnu pažnju, jer su tako izašle i fotografije Moni Kovačić, slovenske pjevačice koja se udala u Zagrebu i započela jugoslavensku estradnu karijeru, a te slike napravila je ranije, dok je još bila posve anonimna. Glavni urednik “Starta” bio je tada Mladen Pleše, koji će kasnije uređivati “Slobodnu Dalmaciju” i “Jutarnji list” te sa Sanaderom kao premijerom opet naveliko surađivati.
Sve te “faturete” nisu bile ozbiljna osnova za život i Sanaderovi se, pošto su diplomirali, vraćaju u Split. Ivo je napisao radnju o francuskom glasovitom dramatičaru, estetu i homoseksualcu Jeanu Anouilhu kod svog mentora, beogradskog gostujućeg profesora, čuvenog romanista Radivoja Konstantinovića. Kad se to i kako pretvorilo u doktorat?
Innsbruck je dio gracerske univerze, koja po starinskoj, srednjovjekovnoj reguli dodjeljuje doktorat za dodiplomski studij od deset semestara što uključuje dva semestra za pisanje manjeg sastavka od petedeset-šezdeset stranica, onoga što se kod nas naprosto smatra diplomskim radom. Na austrijskoj romanistici, dobio je, dakle, taj naslov radom o piscu na jeziku kojim je slabo svladao, kao što ni na njemačkom, zapravo, nije fluentan u jednom višem, kulturnom smislu (dok engleski govori osrednje, te na talijanskom slobodno konverzira, poput mnogih Dalmatinaca). Njegov krnji doktorat nostrificiran je zatim u Zagrebu u ta liberalna komunistička vremena zaslugom drugog našeg eksportnog romanista, dr. Predraga Matvejevića. Peđu su uvijek privlačili poniženi i uvrijeđeni, društveno marginalizirani intelektualci jer je patio od kompleksa krivnje za ukupnu tragediju komunizma, zato što je i u Parizu i u Rimu ostao ljevičar iako je u Rusiji doživio porazni slom iluzija pronašavši vlastite rođake pregažene staljinističkom Inkvizicijom.
Godinu dana poslije muža, Mirjana Sanader je diplomirala (te istodobno doktorirala, samo što će njena nostrifikacija potrajati) radom o motivu Kerbera u antici. S obzirom na budući odnos s mužem, ta se preokupacija čini sasvim logičnom.
Sanaderovi se vraćaju u Split 1983. gdje se prebijaju kao socijalno marginalizirani mladi ljudi potekli iz najbjednijih slojeva. Njemu je dvadeset i devet, njoj dvadeset i osam godina. Stanuju u radničkim barakama ranžirnog kolodvora na Kopilici, gdje im je njen otac uspio ishoditi nužni smještaj. Ivo se zapošljava na šalteru Dalmacijaturista na Rivi, a zatim, kad mu je doktorat ovjerovljen, nalazi poisao u malom izdavačkom poduzeću Logos kod čuvenog lokalnog inteligenta Duška Čizmića Marovića. No, ta epizoda, poslije kratkog uzleta, završit će fjaskom…
(Nastavit će se)