(AD HOMINEM, 2006.) Nitko osim Tuđmana nije dosad uspio osvojiti toliko glasova da stvori jednobojnu vlast, bez koalicije s drugim žmuklerima s kojima moraš voditi beskonačne pozicijske bitke podmetanjem u štampi, kreiranjem afera i iznošenjem optužbi za zloupotrebe koje ste zajednički izveli… Odakle Bandiću takva moć? Kao što bi rekli Indijanci u romanima Karla Maya: Blijedo lice ima vrlo jaku medicinu!
Kadrovski, Bandić je naprosto još jedan esdepeovac koji je izašao iz račanovske retorte. Poput Tonina Picule ili Šime Lučina, kao i sam Račan, on nema ni dana staža izvan partijske organizacije. Društveno-politički radnik u bivšem Općinskom komitetu zagrebačke općine što se otprilike podudara s prirodnim granicama danas samostalne Malnarove paradržave, Republike Pešćenice, Milan Bandić uzdigao se u prvi red partijske nomenklature, pošto je Račan, plenumskom čistkom, razjurio rukovodstvo iz prvog postkomunističkog razdoblja. U Sibir Gradske kavane – umirovljenici svih režima, ujedinite se! – otjerao je gnjavatore, intelektualce i sveučilišne profesore poput dr. Branka Caratana, dr. Anđelka Runjića i dr. Mirjane Kasapović, te na vodeća mjesta u Politbiro SDP-a izdigao disciplinirane aparatčike, koji će zatim marljivo hoblati po izbornim jedinicama, stvarajući lokalnu mrežu kojom će, u siječnju 2000. idejno preformatirani komunisti opet preuzeti vlast.
Zavičajno, Bandić je naprosto još jedan od Hercegovaca na javnoj sceni. Porijeklom je iz Gruda, metropole malene bosanske pokrajine, odakle su ljudi, u doba tuđmanizma, stjecali prominentnost povezujući se sa suplemenicima, mrežom koja je izvan i preko političkih okvira, imala snagu i utjecaj s kojim se ne mogu mjeriti Torcida ili Bad Blue Boys. Zato Bandić nedjeljom izjutra, umjesto u crkvu, u trenirci Addidas, dotrči u Sheraton, pa sjeda za vlasnikov stol: Anđelko Leko, bivši socijalistički direktor periferijskog hotela ”Panorama” koji je u pretvorbi preuzeo skoro sve gradske hotelske tvrtke, jer je od početka ugošćivao gremij, izvorne hadezeovce i hercegovačke ratne poglavice, Bandićev je majordomo, koji mu tu omogućuje susrete s protagonistima poslovne scene, u vrlo širokom dijapazonu od investitora u kanalizaciju i velike trgovačke centre, do suputničkih likova poput nadzemnih operativaca umiješanih u sve policijske i špijunske afere u državi, od Knežije do Gospića. No, to je stvarni hrvatski politički milje: politika se odavna ne vodi u Saboru, u saborskim klubovima i u saborskom restoranu. Težište politike je na koncesijama i nekretninama, a za razliku od koncesija, prodaja nekretnina ne podliježe reviziji naredne političke grupacije koja se uspije popeti na vlast.
U svemu, dakle, Milan Bandić nije ništa naročito – malo osebujan esdepeovac koji je istodobno Hercegovac, odnosno Hercegovac esdepeovac (premda među Hercegovcima ima dovoljno nepopravljivih komunjara, pa čak i onih poštenih, koji čak nisu glupi – osobno znam jednog takvoga! – po tu, dakle, ne vrijedi predrasuda kako se komunisti dijele isključivo na glupe i nepoštene…)
Odakle Bandiću moć koju emanira? Ne može se razabrati bez pomnjiva istraživanja, no odmah vidiš da je njegova aura u svakom okruženju najjače iluminirana. Prostorno-vremenski kontinuum zakrivljuje se oko njegova neizuzetna habitusa koji sav stane u konfekcijski broj 54.
Moć je stekao sam samcat, pa može reći – kao jedna krčka djevojčica koju sam zatekao u Malinskoj, kilometrima daleko od kuće i upitao – Ma, Jele, kako si ti tako mala sama došla ovako daleko? – Zi nogami! I Bandić brije od jutra do mraka – zi nogami – uvijek znojan, sa žilama koje mu pulsiraju u sljepoočnicama, s isturenom bradom kojom demonstrira drsku odlučnost – istu takvu provu ima ruski atomski ledolomac Lenjin.
Najvažnija odlika u politici je – sposobnost da se visoka energija aplicira na praktičan cilj. Ima neumornih ljudi koji s podjednako velikim naporima, bez obzira na popularnost koju steknu, postanu javne lude, jer su se vezali za nepraktične, nedohvatne ciljeve. Mnoštvo je pak dobromislećih, ispravnih ljudi koji su istodobno inertni, duhovno lijeni i nepoduzetni – oblomovština je, držim, primordijalno agregatno stanje čuvene slavenske duše. No, u političkoj populaciji najmanje je pragmatičnih, marljivih ljudi poput pokojnoga Tuđmana, koji je istodobno bio opsesivni fanatik – što, nota bene, u politici nimalo ne smeta, jer ti pridaje izgled zanesenjaka koji boravi u višim sferama. Toga, hvala Bogu, kod Bandića nema – on je narodski čovjek koji će, bez krzmanja, zagaziti lakiranim cipelama u blato Kozari boka, među birače bez građevinske dozvole, s istom onakvom lakoćom i flairom s kojim je Vesna Škare Ožbolt u lakiranim cipelama s visokom petom, znala zagaziti u blato Vukovara, među birače bez krova nad glavom. Treba za to imati moralne hrabrosti, beskompromisnosti, što distingvira političare po pozivu, od običnih karijerista politikantsva.
Svaki birač vidi na kilometar da se Bandić ne opterećuje nekim dalekosežnim ciljevima u višim sferama – predsjedniku gradskog Savjeta SDP-a, sastavljenom od istih onakvih beskorisnih intelektualaca koje je ranije Račan razgonio iz Politbirao, kazao je bez krzmanja: Nabijem ja na kurac tebe i tvoj Savjet! Siguran sam da je to uspio izreći tako da je gramatikalno veliko S u toj rečenici ispalo malo, kurent…
Sve što je u politici postigao, Bandić može zahvaliti jedino sebi. Jest, da uzleti, bio mu je potreban leteći kilim SDP-a, ali komunistički duh iz svjetiljke nije za nj pomakao ni malim prstom. Da se Bandić davi u Bundeku, Račan mu ne bi dobacio uže, nego samo koju riječ ohrabrenja: Vidiš, Milane… situacija… situacija je dosta teška. Čak složena, da, rekao bih… možda… i više nego složena… Mi, naravno, od tebe očekujemo da isplivaš… I reći ću ti sasvim otvoreno… Tu bi Račan značajno podigao prst, pa se ogledao kao da je zaboravio o čemu je riječ, a zatim bi malo kasnije nastavio: Reći ću ti otvoreno: bez obzira na sve razlike između nas… i neke poteškoće koje smo s tobom imali… mi, razumije se, računamo na tebe… I što sad znači to ‘glub, glub’, zašto si se sakrio ispod površine?
Samostalna pozicija koju je Bandić učvrstio u zagrebačkoj gradskoj politici i time na nacionalnoj političkoj sceni, ovisna je jedino o Račanu, koji će ga moći eliminirati ako za dvije godine opet dođe na vlast. No, dvije godine, to je strašno dugo, a u politici istodobno puno premalo vremena da se pojave sasvim novi igrači koji bi mogli zamijeniti sadašnje aktere. Nakon dvije godine municipalnog apsolutizma, Bandić će biti velik kao Ramzes II. što će za SDP i za Račana biti istodobno nepodnošljiv i nerješiv problem – pa ćemo prisustvovati zabavnom spektaklu sraza apsolutno neodoljive sile s potpuno nesavladivom nepomičnom preprekom. Vrcat će fotoni!
Naravno, postoji uvijek i druga mogućnost. Stara je perzijska mudrost: Sjedi na obalu rijeke i čekaj da voda pronese tijela tvojih neprijatelja! To se ovdje ne odnosi na Glavaša i osječke Srbe, nego na Račana, strpljivog taktičara, esdepeovsku iguanu, koja instiktivno shvaća da je – imaš li nerješivih problema, najbolje sačekati da se oni sami od sebe riješe… Možda Bandića pregaze mljekarska kolica, ili ga opet kolpa, budući da od jutra do mraka brije bez odmora, pa bi mu moglo zaštekati srce, ili ga udariti kaplja.
U međuvremenu, Bandić egzercira neviđen aktivizam, vječnu inicijativu: kad su radnici Sljemena u nedoglednoj pretvorbenoj melodrami, zaposjeli Markov trg, Bandić je stvar riješio za dvije minute – grad je kupio Sljeme, pa radnicima isplatio plaće i digao ih s Trga pa maknuo iz televizijskog Dnevnika, gdje se, svakodnevnim prijenosima i prikazivanjem neobrijanih očajnika pred Banskim dvorima, opstruiralo Sanaderovu hadezeovsku vladu s ljudskim likom. Time je Bandić napravio veliku uslugu Sanaderu, digao rejting SDP-u koji je demonstrirao sposobnost da instantno rješava tranzicijske ekonomske nedaće, i to tako da se ništa bitno ne zaljulja i ne ugroze interesi oligarha i tajkuna… Pjesma!
Tko bi se drugi na to odvažio? Tko bi, uostalom, prihvatio izazov Playboya da, u četiri preobuke, nastupi kao foto-model u broju za kolovoz 2005., kao maneken kolekcije Usijana metropola? Kažem vam – nitko.
Nagovaranje je dosta dugo trajalo – oko tri sekunde – jer su političke prilike bile složene; ostalo je pet dana do izbora na kojima je trebao – očekivalo se, ali nikad ne znaš! – potaracati sve ostale mangupčiće koji su se odvažili donijeti liste na birališta. I onda zasjesti na areopag u zagrebačkoj Vijećnici, pa kao Zeus prozboriti ostalim malim bogovima: Evo, vi se svi objesite na lanac s jedne strane svoda, a ja ću na drugi, pa ću ja pretegnuti, pokušajte samo i vidjet ćete!
Lokalna arhitektura moći doista je takva da je bez ikakva rizika mogao pristati i na ovu demonstraciju stila, upriličenu za Playboy. Kad je pristao, trebalo je samo ugovoriti termin, što uopće nije lako, jer se njegovo tajništvo divlje odupiralo da ga komitira na nekoliko sati za takvu stvar koju su u svoj dnevnik valjda unijeli kao natuknicu: Bandić pozira za Playboy! Modni urednik Viktor Drago pristupio je tom poslu hladno, profesionalno, bez iživljavanja – da je mene poslušao te da je imao strpljenja za moje glupe ideje ne bi se stvar nikad realizirala, jer bismo još tražili cadillac iz dvadesetih godina, koji će pristajati uz dvobojne cipele, prugasto odijelo, cigaru i thompson. Trebao bi nam tada i pitomi lav, koji će skakati kroz zapaljeni obruč, koji bi Bandić, odjeven u frak, pridržavao dok uza nj stoji Tatjana Holjevac, u korzetu i mrežastim čarapama i blago deranžiranim osmjehom političke loto-djevojke. Ja bih potom predložio da se Milan pojavi odjeven u hiton kao Herkul, a iznad glave da drži golemi menhir od papir-mašea, dok se Račan sagiba da pokupi oblutak, za pračku koja mu viri iz stražnjeg džepa kratkih hlača – a gdje bismo samo našli tako kratke, ne znam. Imam još puno takvih ideja, ali nema art-direktora koji bi se s njima suočio pa nagovorio, primjerice, Ljuštinu da, odjeven u togu, svira na liri Bandiću koji, ležeći na rimskoj ležaljci ovjenčan lovorom kao bakhant sa slike Bele Čikoša-Sesije, zoba muškatno grožđe i sluša milozvuke s kitare svog predstojnika za kulturu, umjetnost, nauku i tehniku. Ima još bezbroj stvari koje bi se sve mogle izvesti s prilježnim šefom espedeovske gradske hunte – od zamišljenih eskapada na Pešćenici, s koje je potekao kao i Malnar, Ševa i ostali neorealistički dobri duhovi Zagreba, a to prosto zaziva da se inicira jedna pešćeničko-pešćenička koprodukcija, da i ne govorimo o idejama za veće inscenacije, recimo pred velesajamskim Kineskim paviljnom, koji bi se secnografski lako mogao pretvoriti u hram Shaolin za postrojavanje u borilačkim kimonima cijele trijade koju sačinjavaju šefovi njegovih komunalnih poduzeća, okupljenih u holding. Naoružani nunčakama, kineskim halebardama i kopljima od bambusa, stajali bi oko Bandića koji istupa goloruk, naoružan jedino hladnom odlučnošću i beskompromisnom poduzetnošću, kao neki epohalni lik iz Balzacove Ljudske komedije. Ali dosta tih sikofantskih fantazija, takve riječi, u suvišnim tisućama, mogu prigušiti slike koje same govore više od riječi…
