Pokrajinski građanski sud u Hamburgu donio je u rujnu 2004. godine presudu o tužbi Westdeutsche Allgemeine Zeitungsverlagsgesellschaft E. Brost & J. Funke GmbH iz Essena protiv izdavačke kuće 8. Mai GmbH iz Berlina. Samo jedan akter toga spora poznat nam je na prvi pogled – to je WAZ, pedesetpostotni njemački suvlasnik najveće hrvatske novinskoizdavačke kompanije Europapress Holding, velika njemačka kuća koja posjeduje 28 regionalnih i 48 lokalnih glasila ukupne naklade 1,6 milijuna primjeraka, te medijske interese i distribucijsku mrežu za prodaju novina od Baltičkog do Crnog mora, uključujući udio u zagrebačkim tvrtkama Tisak i Distri Press.
Golijata, dakle, poznajemo, a za Davida još nismo nikad čuli, ali uvidom u internet lako je ustanoviti da je riječ o malenom berlinskom novinskom izdavaču, nazvanom po datumu kad su Rusi oslobodili Berlin. Sjedište mu je u Ulici Karla Liebknechta br. 32, a tiska postkomunistički dnevnik ”junge Welt”, simpatičan ljevičarski listić relaksirane forme i alternativnog usmjerenja što se, kao i mnoga slična angažirana izdanja, posebno gorljivo zauzima za žrtve nepravde u egzotičnim krajevima – vodi, primjerice, glasnu i dugotrajnu kampanju za oslobođenje iz zatvora vrijednog Mumije abu-Jamala koji je, navodno ni kriv ni dužan, završio u zatvoru kao muslimanski ekstremist, iako nije imao nikakve veze s Hezbollahom, fedajinima, Alahovom vojskom i sličnim ekipama. S obzirom na usmjerenje lista, posve je logično da WAZ kao velika tvrtka, njemačka inačica omrznutih multinacionalnih korporacija, postane meta berlinskom Davidu – ali, nešto je tu bilo pošlo po zlu, pa je Davidov hitac iz praćke promašio i sudsko vijeće (u sastavu Buske, Zink i dr. Glaser, sudeći po imenima zaista ugledan senat, jer bolji skup likova ne bi umio izmisliti ni Erich Kaestner) presudilo je da se od 11 navoda u utuženom tekstu ”junge Welta” nigdje u njemačkim novinama ne smije ponoviti klevetničkih devet (dok o ostala dva, privatni tužitelj još prikuplja dokumentaciju). Sud dosuđuje novčane sankcije u slučaju ponavljanja djela, pa kad bi u Njemačkoj sad netko, primjerice, opet objavio kako WAZ-ov partner Europapress Holding kontrolira u Hrvatskoj daleko najveću novinsku distribuciju, tvrtku Tisak, preko koje može određivati koje će novine ići u prodaju i po kojoj cijeni, koštalo bi ga to 500 tisuća eura, jer sadrži odjednom dva neistinita navoda, čije objavljivanje Pokrajinski sud u Hamburgu poslije ovog upozorenja kažnjava s 250 tisuća eura po komadu.
Možda ”junge Welt” u načelu ne voli kompanije poput WAZ-a, koja među velikim konkurentima na njemačkoj novinskoj izdavačkoj sceni ima i mnogo utjecajnijih protivnika (na prvom mjestu ugledni časopis ”Der Spiegel”), ali odakle im samo tih 11 proizvoljnih ocjena, od kojih je sud devet već proglasio klevetničkima. Tko im je to, zaboga, napričao te laži i zašto se oni time uopće bave, kao da im je distribucija novina u Hrvatskoj preča i od sudbine pacifičkih kitova?
Priča je zapletena a povod na prvi pogled malo smiješan – ali samo na prvi pogled. Vodi nas u bliže inozemstvo, u Austriju.
U Austriji od 1959. izlazi nevjerojatno uspješan tabloid ”Krone Zeitung”. ”Krunski glasnik” osnovao je s partnerom (zvao se Falke) Hans Dichand, koji danas ima 85 godine. Listić formata polovice ”Večernjaka” (to je format austrijskih popularnih novina za groš) danas se prodaje u nevjerojatnih 850.000 primjeraka (u zemlji sa samo dvaput brojnijom populacijom od one hrvatske). ”Krone” je tvrd desničarski tabloid, koji je Europski sud osudio zbog tvrdnje da su njemački vojnici iz drugog svjetskog rata ”žrtve židovske opsesije traganja za krivcima”, ali takvi biseri nisu slučajni ispadi, nego naznaka političkog usmjerenja glavnog urednika koji je svog današnjeg favorita našao u jednom suvremenom koruškom lideru, u Joergu Haideru, nekoć zemaljskom poglavaru te pokrajine, čija Slobodarska stranka i sad znatno utječe na austrijsku nacionalnu politiku. Nije pretjerano reći da je Dichand stvorio Haidera, iako su zapravo obojica potekla iz istog sentimenta koji je omogućio politički uspon Kurta Waldheima, koji je organizirao deportaciju i genocid solunskih Židova te zauvijek ubio taj jedinstveni grad na Mediteranu. U Austriji nikad nije provedena denacifikacija, nego su je okupirali Rusi, koji su se više posvećivali retribuciji i masovnom silovanju nego utvrđivanju pojedinačne krivnje. Današnji je ”Krone” stoga nešto poput mješavine londonskoga ”Suna” i zagrebačkog ”Hrvatskog slova”, a Hans Dichand u toj je kuhinji vodeći Goli kuhar. On u svom listu i piše (pod pseudonimom Katon, po onom momku koji je u rimskom Senatu stalno ponavljnao da Kartagu, uostalom, treba uništiti). Prominentna je figura javnog života – o njemu i ”Kroneu” snimljen je cjelovečernji dokumentarni film, a u kinematografiji taj se neobuzdani dedek tipično novinarske svestranosti javlja i kao glumac u jednom austrijskom krimiću snimljenom 1979. godine. Usprkos poodmakloj dobi, Dichand u redakciju i danas navraća svaki dan pa usmjerava i potiče razne popularne inicijative od kakvih živi svaki pošteni reakcionarni tabloid (poput akcije pribiranja podrške uzdrmanim pripadnicima službi sigurnosti, kojima je neki uhićeni ilegalni imigrant izdahnuo na rukama, pa su bili izvrgnuti napadima ”diletanata iz organizacija za obranu ljudskih prava”). U jednu riječ – angažman za red i mir. No, ”Krone” nije nikakav gnjavatorski desničarski bilten, nego živ i bujan malešni dnevnik s kolumnom biskupa St. Poltena, u kojoj on znanstveno tumači Bibliju (tumačio ju je, jer je u međuvremenu uklonjen i umirovljen zbog grozomornog pedofilskog skandala što je uzdrmao Crkvu). Zatim s dnevnim savjetima poznatoga travara te seksološkim vodičem koji malo uštogljene Austrijance postupno upućuje u misterij kunilingusa…
- Hans Dichand, izdavač ”Kronen Zeitunga” (1921-2010)
Godine 1987. njemački WAZ je kupio Falkeovu polovicu u podzeću Mediaprint što izdaje taj bečki tabloid plativši više od 2 milijarde šilinga. Essenska tvrtka, koja posvuda djeluje u skladu s devizom Kraljevića Marka (Halbe Essen, Halbe Šarcu Geben), pa lokalcima prepušta editorial, a kontrolira poslovanje, ostavila je Hansa Dichanda na mjestu glavnog urednika, s plaćom od 700 tisuća eura mjesečno. Tako je personalno bogatstvo austrijskog press-barona naraslo, navodno, na pola milijarde eurozelembaća. So far, so good, rekli bi Ameri – no problem je nastao kad su Dichanda ipak malo snašle godine, pa je, čim su stali ubadati 83 svjećice na rođenadansku tortu, odlučio instalirati nasljednika. To bi trebao biti njegov tridesetsedmogodišnji sin Christopher, koji već radi u tatinim novinama. Direktor WAZ-a, Erich Schumann, nije bio očaran tom idejom; proglasio je kandidata netalentiranim, a ideju da se sin naprosto ugura preko oca otvoreno osudio kao nevjerojatan nepotizam (tu je vrlo bitan podatak da je sam Schumann došao na položaj šefa WAZ-a tako što ga je Erich Brost, jedan od dvojice osnivača i vlasnika, tvrtke čije se ime još nalazi u punom nazivu tvrtke – posvojio i od direktora pretvorio u nasljednika, kako bi mu osigurao prvenstvo prilikom preuzimanja kompanije pred vlastitim potomcima, koji valjda nisu imali pojma, kao ni Christopher Dichand!)
Sukob oko uredničke ostavštine nije, dakle, truc na kapric starog čovjeka, ne radi se možda niti samo o novcu, nego je, zapravo, došlo do sraza dvaju različitih kapitalističkih mentaliteta ili čak dva svjetonazora: jedan je tipično njemački, protestantski, koji uključuje meritokratski princip, a drugi veoma austrijski i katolički, zasnovan na paternalizmu. Nije bit sukoba oko politike: espedeovac Schumann pomagao je u životu socijaldemokratskog kandidata, Helmutha Kohla, priulikom uspona na vlast, a Dichand, iako povezan s narodnjacima OVP-a, osigurao je uspon njihova zakletog neprijatelja Haidera. Sastanak u bečkom Grand Hotelu gdje su ta dva tvrdoglava postarija čovjeka, njemački i austrijski partner, trebali izravnim pregovorima ugovoriti laičku investituru kneževića Christophera, završila je nakon dvadeset minuta otvorenim sukobom: Schumann je rekao što misli o mladome Dichandu, a stari je iskupljenim novinarima objavio: Rat se nastavlja!
Guenther Grotkamp upravljao je s Erichom Schumanom kompanijom WAZ koju su 1960. osnovali Erich Brost i Jakob Funke. Kad je umro Schuman (dolje) njegovi su nasljednici prodali firmu Funkeovima i sad se zove Funke Media Gruppe.
Što je time mislio, vidjelo se uskoro kad se njegov drugi, stariji sin Michael (44) pojavio u Zagrebu. Malo se obrnuo, okrenuo i – na koga je naišao, nego na Ivu Pukanića – Pukija, direktora ”Nacionala”. Turopoljski kralj tabloida mladom je Dichandu otvorio oči… Otkrio mu je sve o slučaju Gruppo te, sigurno u Petračevoj ”Cantinetti”, ispričao kako WAZ u Zagrebu, zapravo, posluje s balkanskom mafijom. Preuzeli su i beogradsku ”Politiku”… Pošast se širi! Mladoga Michaela Dichanda kojega je u nasljeđivanju pretekao još mlađi, ”netalentirani” Christopher, ima nadimak Snoopy. U biznisu sa zdravom hranom, kojim se ranije bavio, Snoopy je izgubio dosta para i otac ga valjda smatra neprikladnim za urednika pa se, valjda da ga demantira, Michael svim žarom novajlije u poslu, bacio u novinarsko istraživanje i pokušao rasvijetliti mračnu pozadinu kompanije koja njegovu bratu iz čista mira želi uskratiti tatinu plaću od 9 milijuna eura. Avantura novinarskog početnika ispala je krajnje uzbudljivom – pogotovo kad je Pookyja i Snoopyja na Pantovčaku primio sam predsjednik Mesić. Storije iz stotinu i pedeset članaka o misteriju Gruppo, objavljenih u ”Nacionalu” koje je mladome Dichandu prethodno ustupio Puki, morali su poslije toga sad izgledati još facinantnije…
- ”Kraljević Michael” sa ženom
Kako su se, zapravo, spojili Ivo Pukanić i Michael Dichand? Jednoga drugom, čini se, preporučili su ljudi iz konzultantske tvrtke Vienna Capital Partners, koju sačinjavaju bivši namještenici Hypo Alpe Adria banke iz Klagenfurta. To je, inače, državna banka pokrajine Koruške u koju su se, dok je Haider ondje bio državni poglavar, slijevali depoziti Dubrovačke banke te novac iz drugih hrvatskih javnih izvora, pa je silno narasla i ojačala i potom u Hrvatskoj otvorila tvrtku, koja je počela ulagati na sve strane i ubrzo postala najveća banka u zemlji poslije Zagrebačke i Privredne. Neznatna austrijska, strahovito je velika hrvatska banka, rasprostranjena po Bosni i Hercegovini, a pogotovo po Srbiji, s neobično visokim, često vrlo rizičnim plasmanima. Uz ostalo kreditirala je Pukanićev ”Nacional”, i to preko tvrtke – Vienna Capital Partners.
Pošto je od Pukija sve doznao, mladi Dichand ta senzacionalna otkrića nije, međutim, uspio publicirati u Austriji. Ondje to nitko nije htio taknuti – čak ni ”Kroneov” arhikonkurent Kleine Zeitung koji u Grazu izdaje Styria (vlasnica zagrebačkog ”Večernjaka”). Smatrali su valjda da je autor pristran i – nekompetentan, jer bi mu članak koji je htio objaviti, bio prvi koji u životu napisao. No, Michael Dichand snašao se davši intervju internet-magazinu koji se distribuira austrijskim novinskim profesionalcima. Tu je iznio zaključak kako je WAZ nelojalan partnerima u ”Kroneu” jer u Hrvatskoj kooperira s ”Kroneovim” austrijskim konkurentima, izdavačem ”Kleinea”, Styrijom, s kojom ovdje ima suvlasništvo u ”Tiska”. Do toga su vlasništva (po četvrtinu dionica) oba izdavača došli pošto im nacionalna distribucija, poslije bankrota, nije mogla platiti dugove. Iako zaista surađuju u upravljanju kanalima prodaje, novine oba izdavača dosta živo konkuriraju. Stalno pokreću skupe nagradne igre, te pokušavaju jedna drugoj oteti prednost u prodanoj nakladi i zaradi na oglasima.
U svakom slučaju, pričom o neprirodnoj koaliciji austrijskih konkurenata u Hrvatskoj, Michael Dichand uspio je antagonizirati sve novinske izdavače u Austriji, pa ondje nije nitko htio publicirati tu priču u pravim novinama. Objavio ju je u Hrvatskoj ”Nacional” (koji je stvar, naravno, senzacionalno prezentirao), a u Njemačkoj oni Mumijini prijatelji, naivni ”junge Welt”. Tu su Michaela s povjerenjem prihvatili, što čovjek ne bi očekivao od mumijaša kad je riječ o sinu i osloncu Hansa Dichanda, koji ustrajno brani njemačke vojnike od osvetoljubivosti žrtava holokausta. Mumijašima bi, nekako predmnijevaš, oni trebali biti manje simpatični čak i od Schumanove njemačke multinacionalke. Ali, u ovakvim obračunima, stvaraju se čudna savezništva!
Članak u ”Mladom svijetu” ne bi, uostalom, jako odjeknuo, da navode, uz sve potrebne ograde i distancu, ne prenosi i ”Der Spiegel”, gdje također nisu oduševljeni činjenicom što neki WAZ iz Ruhra sjajno posluje na europskom tržištu i na Balkanu, dok mnogi renomirani njemački izdavači iz važnijih centara, istodobno padaju u krizu. ”Spiegel” je, naravno, ukazao na naivnost mladog Dichanda koji pronosi ”Pukanićeve trećerazredne informacije”, koje se, doista, nisu mogle održati na hamburškom sudu. Sina austrijskog kralja žute štampe špiglovci prikazuju kao nevježu, diletanta, ali svi ti škandali koji ovako dolaze u njemačku javnost iz prve i druge ruke, sigurno neće koristiti poduzeću iz Essena koje se upustilo u silan pothvat kolonizacije i stvaranja njemački uredne novinske prodaje od Baltika do Crnoga Mora. Može li ih to navesti da popuste i ”Krone” prepuste izrazitoj hajderovskoj političkoj opciji, koja nesumnjivo vodi Austriju u opasnu društvenu regresiju? Bilo bi zanimljivo o tome porazgovarati s Hansom Dichandom ali, bome, i s Erichom Schumannom!