Piše: Denis Kuljiš
Demokratska stranka paralizirana je i nespremna za izbore. A u sredini predsjedničkog mandata, za tjedan dana, bira se 35 senatora, i sva 435 zastupnika u Pedstavničkom domu. Kako je Demokratska stranka zapala u pogubni stupor?
Već dvije godine vode kampanju protiv osobe, a ne protiv stranačke konkurencije i njene ideologije, nego protiv real-politike Trumpove personalizirane administracije. U američkom dvostranačkom sustavu, gdje zapravo ne postoji podjela na političke partije, nego se za egzekutivnu vlast natječu nomenklature s manje-više istim liberalnim zasadama, ali s velikim razlikama u njihovoj percepciji i operacionalizaciji, to je bilo neizbježno. Naime, budući da je Donald Trump postao predsjednik kao autsajder, oporba se ujedinila protiv njega, a ne protiv pravog protivnika s kojim se sad mora ogledati na izborima.
Što je pak demokratski program, koji će ga ljudi nositi? Iza Obame ostao je Obamacare, sustav zdravstvenog osiguranja koji se pokazao kao promašaj. Ono što je Trump ponudio u zamjenu, odmah je propalo, ali to nije njegova ostavština, nego jedan od onih projekata koji dobiju silan publicitet u predizbornoj kampanji, a zatim se ustanovi da su prazna priča, pa ih pokušavaju brzo zboraviti. Imaju li demokrati neku novu politiku socijalnog osiguranja? Nemaju. Jesu li se bavili zaposlenošću? Nezaposlenost je najniža u povijesti, ali to nisu kvalitetni poslovi, i srednja klasa rapidno propada, ali liberali nisu formulirali realistički program, niti našli mejnstrimskog kandidata da ga zastupa. U sferi ekonomske politike ostali su im jedino Bernie Sanders i njegovi suradnici, socijalisti, američki utopisti, koji su s lijevom populističkom retorikom parirali Trumpovoj desnoj, ali to neće pomoći liberalima u srazu s desničarima oko pretežno konzervativnog biračkog tijela.
Me too
Boreći se s Trumpom, velika mobilizacija postignuta je oko rodnih pitanja, pa se stvorio pokret s kojom je Hillary Clinton trebala pobijediti na izborima. Ali nije. A zatim se novom demokratskom establišmentu kojim ona dominira dogodila strahovita neprilika. Budući da je izgubio političku zaštitu, glavni medijski logističar Clintonovih, Harvey Weinstein, našao se u središtu skandala zbog nasrtaja na mladu glumicu, što je objavio ”New York Times” koji je tu priču dugo držao u ladici. S političkom podrškom i neizmjernim utjecajem na filmsku industriju, Harvey je bio gospodar ”producentskog kauča”, a kad se ta priča počela odmatati – zanimljivo, još ne postoji filmovana verzija! – pokazalo se da je korištenje moći u korporacijama nerijetko povezano sa seksualnim nasiljem. Tako je pokrenuta kampanja ”Me too”, koja je brzo zahvatila sav civiliziran svijet. No, nitko nije upozorio da je taj oblik ponašanja proizveo skandal još u mandatu Billa Clintona, koji se u Ovalnom uredu ponašao kao Weinstein u svojoj kancelariji. Hillary je ipak stala na muževljevu stranu i napadala žene koje su se prijavljivale kao njegove žrtve, a zatim mu je pružila ”domaću podršku” kad je sve morao priznati, jer ga je pritisnuo nezavisni senatski istražitelj Kenneth Starr. Najbliži suradnik Starrov bio je sudac Brett Kavanaugh.
Na predsjedničkim izborima pobjeđuje Trump te nominira Kavanaugha kao neparnog suca Vrhovnog suda, koji će donijeti prevlast republikanskoj ”moralnoj većini”. Pojavljuje se jedna žena, profesor psihologije, koja ga optužuje da ju je pokušao silovati prije trideset i pet godina, kad je ona imala petnaest, a on sedamnest. Nema za to nikakvih dokaza, ali prilikom senatskog ispitivanja on ostavlja slab dojam. Razvija se golema medijska kampanja iako nema svjedoka koji bi mogao potkrijepiti bilo što u tužiteljičinu iskazu. Senat na kraju potvrđuje Kavanaugha, od kojega Trump nije odustao, a zatim se događa vidljiva promjena u biračkom tijelu – prvi put republikanci staju uz Trumpa, kao da su u medijskoj harangi vidjeli novi ”lov na vještice”, i statistike o prihvaćanju njegove politike dramatično se mijenjaju, praktično preko noći. Odjednom, Trump uživa podršku polovice biračkog tijela, tri puta popularniji od premijera Plenkovića…
Predsjednik kao CEO
U početku, i sama je Republikanska stranka bila strahovito pogođena izborom totalnog autsajdera, kojemu su se odupirali do posljednjeg časa ističući grozne, ali autentične kandidate iz svoga idejnog spektra. Jedino je državna administracije teže prihvatila Trumpa, nego stranke. Tako se nitko nije snašao u zadanoj roli – demokrati su se borili protiv predsjednika, umjesto protiv konkurencije, a republikanci su se pokušali održati na distanci očekujući da će propasti jer će skandali u štampi i medijima dovesti do izvanrednog glasanja o povjerenju u Kongresu. Državne službe pokušale su ga pak ignorirati, jer ih je zaobilazio, direktno komunicirao s javnošću, sam vodio diplomaciju i odluke donosio u krugu svog ”kuhinjskog kabineta” te ”ljudi od povjerenja”, iako oni, u stvari, nisu uživali povjerenje, nego ih je zlorabio i izbacivao iz kancelarije kao pripravnike u svom famoznom televizijskom reality-showu.
Trump se, dakle, naprosto ponašao kao CEO vlastite privatne kompanije, jedan od onih karizmatičnih, no apsolutno egotističkih ljudi koji izgrade svoj biznis i misle da im je sve dopušteno. Elon Musk nije Trump, ali njegova neosjetljivost prema suradnicima upravo je legendarna. Ženu koja mu je pomogla da izgradi korporaciju, potjerao je preko noći bez otpremnine, ali se prema njoj nije ponio drukčije nego kao prema vlastitoj ženi, od koje se rastavio iako imaju petoro djece. Zatim se spetljao s dvadesetitrogodišnjom glumicom, ali nakon kraće veze, otkazao joj je ljubav preko tvitera. Ipak su se ponovo oženili jer je rekao kako je prezauzet da ide na dejtove, budući da osim električnih automobila mora proizvoditi rakete koje će letjeti na Mars, revolucionarne baterije, solarne panele, te hiperbrzi vlak koji će povezati Budimpeštu i Beč prevaljujući tu udaljenost za petnaest minuta. On sam idealni je putnika za svoj hipervlak.
Dvije godine Demokratska stranka, liberalna inteligencija i lijevi mediji vode izgubljenu bitku bitku protiv Donalda Trumpa. Dok svu energiju troše na njegovu diskreditaciju, umjesto da razvijaju stranački program i na njemu eksponiraju ljude za senatsku utrku, koji sutra mogu postati predsjednički kandidati, popularanost bizarnog lika u Bijeloj kući raste jer mu dobro ide svakidašnja politika. Po tome se vidi da je kao tajkun, u osnovi praktičan čovjek, bez obzira na nevjerojatne parade i izjave kojima izbacuje iz takta cijelo napredno čovječanstvo.
Američki protekcionizam i zaštita američkih interesa u svijetu
Trump je izabran na platformi ”America First” koja je za njegove birače imala samo jedan smisao – protekcionizam. Vraćanje radnih mjesta u industriji iz Trećeg svijeta na američko tlo, uz pomoć uvoznih kvota i zaštitnih carina. To se doista realizira, uz poticajnu poresku politiku koja teži da kapital vrati u zemlju, dok se s druge strane više ne tolerira registracija u poreskim oazama i zemljama koje su na tome izgradile svoj imperij, poput Nizozemske, a zatim Luksemburga, gdje se danas nalazi financijsko središte svijeta, kao i ”računovodstvo” Europske unije. Uspon Luksemburga se dogodio dok je Jean-Claude Juncker bio predsjednik vlade malenog Velikog vojvodstva. Sav novac svijeta, uključujući kremaljski, potekao je u tu oazu bez palmi i nominalni BDP po stanovniku ondje je narastao na 105 tisuća dolara pa je gotovo na dvostruko veći od američkog od oko 60 tisuća.
No, Trumpova politika uključuje i novu geostratešku paradigmu koja treba onemogućiti takve manevre internacionalnog kapitala, naročito tuđeg, te akumulaciju bogatstva koje se, kako američki protekcionisti misle, stvara na račun Amerike. Zato je prinudio Europu da gotovo udvostruči izdatke za obranu i NATO, te podigao cijenu nafte i plina, jer je sad i SAD veliki izvoznik. Do rasta cijena došlo je uslijed embarga na iranski izvoz, a na iransko tržište ionako ne izvozi Amerika, nego Europa. Embargo je stvorio pritisak na cijene energenata i na velike uvoznike, Kinu i Tursku. Rusiji kao eksporteru to tek umjereno koristi, jer i ona trpi euroamerički embargo zbog Ukrajine, pa joj strada valuta. Sad im je omča malo popuštena, jer Trump ne želi onemogućiti izravnu komunikaciju s Putinom. Najbolje je, naime, da se novi hladni rat vodi na terenu ekonomije, gdje je protivnik najslabiji, s tim što ga ne treba učiniti krajnje nervoznim, jer raspolaže nuklearnom silom. Višak prihoda Rusija ionako trpa u blagajnu, jer žele opet popuniti rezervni fond, koji se dobrano iscrpio. Ne mogu investirati u industriju, jer je kod kuće i nemaju – sve od pegle do televizora i auta moraju uvoziti iz inozemstva. Za njih je u sferi robe široke potrošnje i Slovenija tehnološka velesila.
Kombinacijom tih poteza i mjera američka ekonomija postigla je visok rast od oko 4%, što više nije daleko od kineskih oko 6%, pri čemu se EU muči malo ispod 2%. Sa stopom rasta od realno 4% kad se uveća za inflaciju, SAD mogu godišnje povećati svoje gospodarstvo za oko trilijun dolara, a prirast je, usporedbe radi, oko dva švedska BDP-a, deset puta veći u apsolutnom iznosu od prirasta što ga ostvaruju njemačko i francusko gospodarstvo skupa.
Ekonomija je pitanje broj jedan na izborima u Americi. Kako su pollsteri objasnili još Billu Clintonu – The economy, stupid, to je jedina zaista važna stvar kod reizbora. Pod dva je vanjska politika, a u tome američki desničari redovno imaju više uspjeha nego predsjednici liberali.
Nixon je ”otvorio Kinu”, a Trump je, čini se, zatvorio sjevernokorejski problem. Prvo su s parade u Pjongjangu izostale nuklearne rakete, a zatim je provedena obostrana demilitarizacija korejsko-korejske pogranične zone. Kako je to Trump postigao? Kad je došao na vlast i stao prijetiti Kim Jong Unu, malenom se sjevernokorejskom diktatoru nakostriješila kosa – pomislio je da ima posla s luđakom opasnijim nego što su on sam i njegova obitelj nasljednih gospodara komunističkog pakla gdje se vlada uz pomoć srednjevjokvne torture. No, odmah je priskočila Kina, pa je upriličen sastanak na vrhu u Singapuru. Trump nije imao nikakav problem da se nađe s Kimom, svjestan da će polučiti rezultate. Demokratski karizmatici poput Obame ili – sačuvaj bože – Hillary Clinton, nikad to ne bi mogli riskirati, dok je za Nixona ili Trumpa sastanak s najgorim ljudima na svijetu regularan političarski posao. Ne očekuješ da se družiš samo s nobelovcima, a nekakave monstruozne azijatske samodršce koje treba malo šarmirati, ionako ne pozivaš na molitveni doručak. I brzo su se dogovorili. Kim je pristao da se denuklearizira, a Trump je obećao da ga neće nuklearizirati, kako je isprva najavljivao.
Američki ”narodski čovjek“
Bez obzira na ekonomiju koja dobro performira i uspješnu vanjsku politiku koja je sad u službi neposrednih američkih ekonomskih interesa, a ne obrane demokracije i ljudskih prava po svijetu, Trump ima strahovito mnogo protivnika, koji ga ne podnose, jer je oduran, već na prvi pogled sasvim nesolidan čovjek, sušta suprotnost Baracku Obami. Ima grozan ukus za zgrade i žene i nikad ne vraća dugove. Pa ipak, pokazao se kao deal-maker, a njegov američki neukus privlači američke mase. On je u Americi – narodski čovjek. Naravno, pristojni ljudi, srednja klasa i emancipirane žene ne mogu ga smisliti.
No, establišment se protiv Trumpa ujedinio ne zato što je on loš čovjek, nego zato što nije dio establišmenta. Dokle god pamćenje seže, Amerika nije imala tajkuna, velikog biznismena za predsjednika. Bilo je tu velikih generala, znači državnih službenika, vladinih birokrata, poput Ulyssesa S. Granta ili generala Eisenhowera. Andrew Jackson je bio general-autsajder, pravnik i dragovoljac, ali opet – vojnik. Bilo je mnoštvo pravnika, novoengleskih patricija, južnjačkih robovlasnika poput Washingtona i Jeffersona, a zatim i nekoliko fenomenalnih odvjetnika iz provincije, u koje spadaju John Adams, Abraham Lincoln i Harry Truman. Adams je možda najveći predsjednik u 18. stoljeću, Lincoln najveći u 19., kad je na demokratskim načelima očuvao Uniju, a ima argumenata da se upravo Trumana kandidira za najvećeg predsjednika 20. stoljeća. Počeo je kao potpredsjednik, siromah, suvlasnik propalog dućana, kojega je veliki Franklin D. Roosevelt uzeo da izbalansira svoj elitni profil plutokrata s Istočne obale i potpuno ga ignorirao. U Potsdamu Staljin ga je lako izmanevrirao, ali on se brzo snašao i zaustavio svjetski prodor komunizma (održao je stoga i Tita na površini). Kad je ušao u Ovalni ured morao je donijeti najtežu odluku koja se postavlja pred predsjednika. Bacio je atomsku bombu, jer su Oružane snage procijenile da bi konvencionalna invazija Japana uzrokovala najmanje tri milijuna žrtava na obje strane.
Donald Trump nije veliki predsjednik i vjerojatno neće ostati zabilježen kao velikan za povijest, ali jedan atomski nosač klase Gerald R. Ford ponijet će njegovo ime. Trump nije Reagan, ali ga nikako ne treba potcjenjivati – vjerojatno će biti uspješan u nekim svojim pothvatima, jer je okorjeli poslovnjak, deal-maker, a osim toga već i sad se može s priličnom dozom sigurnosti prorokovati kako će donijeti premoć Republikanskoj stranci u Senatu, dok bi lako mogli obraniti većinu i u Predstavničkom domu, iako ankete sad predviđaju pobjedu Demokrata. Ali preokret, trend, koji je ključna stvar u izbornoj politici, posljednjih tjedana radi za Trumpa i, posredno, za Republikance. Opći poraz Demokratske stranke čini se neizbježnim. Jedno se mora priznati – Trump će u tom slučaju biti zaslužan što je u predizborima zauvijek eliminirao odioznu dinastiju Bushovih, a na izborima za Kongres, odioznu dinastiju Clintonovih. Pritom stari Bush i Bill Clinton nisu bili loši predsjednici, ali njihove homunkuluse treba svakako držati što dalje od politike.