Piše: Ana Trišić Babić
Stabilnost bez napretka?* Postoji li to? Je li ikada neka država ili geografska regija u svijetu postigla istinsku stabilnost ako se nije razvijala? Ili bi, naprosto, produktivno stanovništvo emigriralo, dok bi se oni preostali utvrdili i na svoj način društvo sačuvali od potpunog kolapsa, ali ne i od civilizacijskog pada? Države Sjeverne Afrike, smještene u mirnija područja ”stabilnosti bez razvoja” prve padaju na um za usporedbu…
Nalazimo se u 2030. godini. Što se dogodilo na Balkanu? Okružen Europom, sačuvao je političku stabilnost, jer nema nikakav kapacitet za vođenje rata, čak ni za neke ambicioznije terorističke aktivnosti. Za dvanaest godina koliko gledamo unatrag do 2018., svi ekonomnski trendovi ostali su nepromijenjeni. Razlike između država balkanskog Sjevera i Juga, podjednako su velike, kad ih međusobno uspoređujemo, ili kompariramo s ostatkom Europe i svijeta.
Godine 1990. uoči posljednjeg ciklusa balkanskih ratova, razlika u nominalnom brutto-domaćem proizvodu per capita bila je između Slovenije i Kosova 1:7. Godine 2018. i dalje je bila 1:7, a prema linearnom izračunu, pretpostavimo li da će se zadržati postojeće stope rasta, što vrlo vjerojatno hoće, slična će razlika ostati i 2030. Sve države Balkana smjestile su se na na toj krivulji, s karaktreristikama koje su nepromjenjive bez obzira na to vlada li socijalizam, je li uspostavljena demokracija, vodi li se rat ili je nastao mir. Čini se da je riječ o dubinskim društvenim karakteristikama.
Godine 2030. Slovenija je uz prosječnu stopu razvoja od 3 posto (sad je i veća) dostigla nacionalni dohodak od 36.000 dolara po glavi stanovnika, što je više od onoga kojega 2018. ima Italija.
Što se pak dogodilo na drugom polu balkanskog subkontinenta? Albanija je 2030. dostigla između 7 i 8 tisuća dolara per capita. Za prethodnih 13 godina postigla je blagostanje Crne Gore i Bjelorusije iz 2018. godine. Kakva je to osnova za europske integracije? Nikakva.
Lost in Transition
Osim Slovenije koja po svemu ne spada u balkanski sklop i regiju Adriabalkan, posvuda je prisutan isti trend – depopulacija, smanjivanje broja stanovnika i odlazak produktivnog kontingenta mlađe i bolje kvalificirane radne snage. Bez obzira na neke palijativne mjere pojedinih vlada, to je nemoguće spriječiti jer je riječ o dubinskoj zaostalosti koja je dominantna odrednica regije. Balkan se nije modernizirao, nije prošao proces tranzicije, nisu prevladali odnosi svojstveni tržišnoj ekonomiji modernog, europskog kapitalizma i sve te zemlje neatraktivne su i sve neatraktavnije za modernog čovjeka. Na području bivše Jugoslavije koja je na svom vrhuncu osamdesetih godina imala oko 23 milijuna stanovnika, zemlje istoga područja zadržat će do 2030. optimistički najviše 18 milijuna ljudi, s tim da će ih u EU tada živjeti oko 5 milijuna, nešto manje od trećine, ako u međuvremenu ne dođe do proširenja koje u ovom času, s obzirom na okolnosti koje vladaju u Europi, nije lako ni zamisliti.
Osnovno pitanje koje danas ovdje postavljamo jest – grubo – može li više demokracije donijeti bolju ekonomiju, ili je bolja ekonomija preduvjet za ostvarenje demokratskih tekovina? I u kakvom je to suodnosu s ključnim pitanjem – kako potaknuti razvoj i europske integracije?
Kad razmotrimo situaciju u svim zemljama bivše Jugoslavije i Balkana u razdoblju 1995-2030, dakle već sa stoljetnim horizontom, vidimo da su postignuti slični standardi parlamentarne demokratske procedure – posvuda se uredno održavaju izbori, mijanju stranke i ljudi na vlasti, a ipak, ekonomija i društvo gotovo posvuda ostaju čvrsto usidreni u jednoj regresivnoj dinamici, koju bi nesumnjivo trebalo razbiti…
Glavni trgovinski partneri europskih zemalja pokazuju stvarnje glavnih europskih ekonomskih blokova: pivotalne zemlje su one koje imaju transkontinentalne partnere (Kinu – Njemačka, Rusija i Turska), dok su ostale naslonjene na Njemačku, na Rusiju i na susjedne zemlje s kojima su komptaibilne ili se nisu od njih emancipirale – Portugal na Španjolsku, Irska na UK, Belgija na Francusku, Latvija na Litvu, Moldavija na Rumunjsku, Albanija na Italiju, a Crna Gora na Srbiju. Gdje su SAD? Nema ih na europskoj merkantilističkoj karti.
Možemo li što shvatiti proučavajući pojedine države ovog područja? Nesumnjivo, balkanskoj gravitaciji otela se jedino Slovenija. Zašto? Moja je hipoteza – zato što je napustila regiju. Oko 85 posto njenog izvoza ide na zapadnoeuropsko tržište, a riječ je o nišnim prizvodima malih i srednjih poduzetnika. Velika državna poduzeća su se manje ili više transformirala, ali nisu uzrokovala taj očiti napredak. Donijela ga je privatizacija ekonomije. U Sloveniji, kooperanti velikih socijalističkih poduzeća postali su nositelj razvoja. U ostalim zemljama bivše Jugoslavije, država i javni sektor guše svaki razvoj ekonomije i uspon kapitalizma. Kako revolucija danas više nije moguća, čak ni kao kontrarevolucija, najboljim prolaznim rješenjem čini se – napuštanje logike regije. Logika regije, uostalom, ide protiv zdrave pameti – distanca između jednog i drugog njenog pola je 1:7, s tim da u svijetu ne postoji 7 puta bogatija država od Slovenije (najbogatija je 3 puta bogatija), niti je lako naći državu 7 puta siromašniju od Albanije – to su jedino Centralnoafrička Republika i Demokratska Republika Kongo.
Države regije trebale bi se, umjesto jedna za drugu, ekonomski i kulturno vezivati za uspješnije države u okolni, i prema njima se bezrezervno otvarati, ne samo ekonomski, nego prometno, i na svaki drugi način… Kad se pogleda raster ekonomske razmjene, vidi se da u uvozu i izvozu dominiraju tradicionalni partneri – ostale postjugoslavenske države regije, te tržišta Njemačke i Italije, odakle se pretežno uvozi.
Hrvatska bi se ekonomski trebala otvoriti Mađarskoj, Slovačkoj i Poljskoj; Srbija Mađarskoj i Rumunjskoj; Makedonija Rumunjskoj i Bugarskoj, a Albanija i Kosovo Grčkoj. Bosna i Hercegovina ima izgleda jedino ako se ondje započne s masivnim europskim i njemačkim ekonomskim intervencionizmom, ali ne kao do sad fiskalnim, nego industrijskim. Nekoliko poduzeća koja bi tu ušla, ali ne u infrastrukturne projekte, koji ne donose razvoj, mogla bi fundamentalno promijeniti situaciju u društvu.
*Koncept priopćenja na regionalnoj ekonomskoj konferenciji u organizaciji Njemačko-srpske privredne komore: Zapadni Balkan u 2030. – Vizije, želje, realnosti, Beograd, 16. septempbar 2018.