Piše: Denis Krnić
Nastavak farse u MORH-u koji naprosto ne može pojmiti ni ovladati problemima akvizicije novog lovačkog aviona…
Timeo Danaos et dona ferrentes…
U postjugoslavenskom prostoru postaje važno pokazati tko ima jaču vojsku i dužu cijev. To je nova etapa borbe za političke i ekonomske interesne sfere, gdje je vojna moć oduvijek značila i političku moć. Podrazumijevalo bi se da i Zagreb ima vanjskopolitički opservatorij odakle može promatrati i predviđati budućnost svog najbližeg susjedstva. Ali, kod većine naših vojno-obrambenih planera prekosutra je futurizam, planira se po ustaljenim obrascima, a kako se kontrekst mijenja i plan se prije ili kasnije sudari sa stvarnošću i raspadne u komadiće.
Prvi akvizicijski krug nabave višenamjenskog borbenog lovca propao je, dok su Srbi u međuvremenu nabavili gotovo cijelu eskadrilu lovaca MiG-29. Još 4 komada iz Bjelorusije stižu im dogodine pa će imati punu formacijsku brojku. Neki će reći da je sve to stara krama. Možda i jest, ali ti avioni – lete, operativni su, danju i noću piloti nabijaju sate naleta. Za zadaće kontrole zračnog prostora Srbima su ti avioni više nego dobri. Samo amateri i totalni smutljivci mogu potcjenjivati jedini borbeni zrakoplov koji u vertikalnom penjanju doseže nadzvučne brzine…. No, nije ni ta priča išla glatko. Trebalo je iz penzije na Batajnicu vratiti brojne tehničare da bi se podigao sustav prijema i održavanja pridošlih aviona, pa su skužilo da je netko iz skladišta godinama krao alat i pustu opremu za održavanje 29-ki.
Nas Hrvate ovdje tko zna koji put zavarava selektivna memorija. A pogled u povijest ukazuje da je ruska tehnologija bila okosnica hrvatskog ratnog zrakoplovstva. To je i danas, ali to, eto, nije baš popularno javno reći. Stremimo prema zapadnoj zrakoplovnoj tehnici. To je lijepo, ali nitko ne govori koliko je to teško i nedostižno za HRZ koji već sada kadrovski i tehnološki doslovce puca po šavovima. U HRZ-u vlada sustavna nebriga prema zrakoplovnim inženjerima. Ne postoje procedure održavanja kakve bi trebale funkcionirati u jednoj zemlji članici NATO-a.
Što se tiče vizije razvoja zrakoplovstva, nikad nismo bili načisto što želimo od borbene komponente HRZ-a. Je li to samo air-policing? Ili su to, primjerice, i sposobnosti preciznih udara na površinske ciljeve? Imamo li hrvatski koncept sigurnosti zračnog prostora iznad našeg mora i kopna? Imamo li vojnu strategiju koja bi to podržala? Imamo li doktrinu HRZ-a? Bez tih dokumenata nije moguće ispravno odrediti ni operativne prioritete nabave, školovanje ljudi, potraživanje međunarodne pomoći. Kuka se da nemamo PZO rakete većeg dometa, a sasjekli smo brodske verzije sjajnih ruskih ganc-novih protuzrakoplovnih raketa OSA-M (SA-N-4 Gecko po NATO klasifikaciji) koje smo držali u raketnoj bazi u Žrnovnici kod Splita. Mogli smo iz njemačkih vojnih magazina nabaviti kopnene lansere pa s tim sustavima bajpasirati period do kupnje sustava zapadne proizvodnje. Vojno planiranje u Hrvata? Nitko ne zna po kojim se parametrima ono obavlja, osim da iz reforme u reformu koračamo sa sve manje visokotehnoloških znanja.
Istodobno, ako je suditi po napisima novinstva, ušli smo u drugi akvizicijski krug nabave višenamjenskog borbenog lovca. Između redova da se pročitati kako u Pentagonu drže da nam, ako baš hoćemo eskadrilu F-16, ne treba ništa naprednije od tehnologije s kraja 80-tih godina kakvu sadrži block 30. Blockove poviše toga ne nude, tako da je u kombinaciji ponuda eskadrile golih grčkih F-16/30 za nekih 200 milijuna dolara ukupno, što bi se nakon remonta i dodatnog krpanja došlo na nekih 500 do 600 milijuna dolara, 50 milijuna po komadu, što uopće nije jeftino. Kako sad prihvatiti ponudu koju smo prije samo koji mjesec odbili? Zato se pomišlja na to da sam „Lockheed Martin“ otkupi grčke 16-ice, remontira ih pa nam ih proda. Što se tiče alternative, jedinog drugog ponuđača koji sad dolazi u obzir, Švedske, ondje ostaju agilni do kraja, i navodno su voljni revidirat i visoke cijene za svoj novi Gripen C/D. Ne treba tu previše vjerovati medijima jer kako god da okreneš kod Šveda se uvijek sve svodi na to da kupac na koncu punu cijenu. A naoružanje je i kod Amerikanaca i kod Šveda poseban paket sa zasebnom cijenom.
Bez obzira na finalni izbor, HRZ čekaju nepremostivi problemi koji mogu biti kobni za drugi krug kupnje višenamjenskog borbenog aviona.
1. Koje stavke treba strogo uzeti u obzir u nabavi borbenog aviona?
Mora se predvidjeti što manje osoblja za održavanje u I. i II. stupnju održavanja uz što veći raspoloživi resurs aviona, jer se složeniji zahvati izvode u inozemstvu, važna je također iskoristivost (raspoloživost, veća kod novih nego kod polovcnih aviona) te što manje ulaganje u infrastrukturu. Zatim, što kraće vrijeme obuke osoblja, vrijeme implementacije aviona u sustav i brzo dostizanje operativnih sposobnosti, jednostavna nabava novog naoružanja, te naposlijetku offset (uzvratne industrijske narudžbe koje osiguravaju radna mjesta). No, ovo potonje više nitko i ne spominje… Manje su pritom bitne EU regulative koje se formalno nameću i limitiraju industrijsku suradnju (offset). Trebalo bi ishoditi investicije koje bi za početak generirale barem 15 tisuća novih radnih mjesta (što su postigli Mađari kupujući Gripen). Izbor višenamjenskoga borbenog aviona prava je prilika za podizanje tehničke kulture cijele nacije, ali imamo li mi snage za takav pristup? Koje će blagodati osjetiti građani RH od izuzetno skupe nabave borbenog aviona? Ili je pitanje groteskno samo po sebi?
2. Koliki nam je potreban broj aviona za provedbe zadaća? Najmanje 14, a mi nabavljamo 12?!
Zašto se kod nas uporno barata brojkom od 12 lovaca (čak i manje) koliko nam je, navodno, dovoljno za nadzor našeg zračnog prostora? To nikome nije jasno jer relevantne, važeće studije govore o najmanje 14 borbenih zrakoplova. Temeljna zadaća u budućnosti bit će kao i do sada, nadzor i zaštita zračnog prostora RH (air-policing). Sukladno Sporazumu između NATO (CAOC-5) i OS RH (HRZ i PZO) potpisanog 8. srpnja 2009. godine, prenesena je ovlast zapovijedanja nad deklariranim snagama OS RH (HRZ i PZO) u sklopu sustava NATINADS (NATO Integrated Air Defence System). U skladu s istim, raspoloživost snaga dežurnog borbenog dvojca je 24/7/365 i za ovu zadaću potrebno je osigurati stalno spremna 3 borbena aviona i to dva aviona u pripravnosti i jedan pričuvni avion. S obzirom na navedene zadaće samo deset borbenih aviona nije dovoljno da se uz provedbu zadaće nadzora i zaštite zračnog prostora RH osigura i potpora snagama HKoV i HRM u provedbi združenih operacija, uz stalnu obuku i usavršavanje pilota u eskadrili. Minimalni broj aviona svakako ne bi smio biti manji od 14 aviona i to 10 jednosjeda i 4 dvosjeda. Također, broj od 12 aviona (10+2) dolazi u obzir samo u kombinaciji sa 30% godišnjeg naleta pilota na simulatoru (oko 500 sati godišnje). Samo za funkcionalno čuvanje našeg zračnog prostora trebala bi egzistirati dva para borbenih aviona, čime se ispunjavaju uvjeti za pouzdano izvođenje presretanja na cjelokupnom državnom teritoriju. Ovakvom postavkom rasteretio bi se i rad jedne dežurne posade. Sumnjivi zrakoplov u stanju je više puta ući i izići iz našeg teritorijalnog područja u zonama otoka ili kopnenog dijela Dalmacije, dok ga borbeni avioni iz Zagreba ne mogu pravovremeno presresti za vizualnu identifikaciju. Dok zbog personalnih i logističkih zahtjeva može biti vidljivo povećanje operativnih troškova u situaciji s dva dežurna borbena dvojca, prava ušteda leži u korištenju tipa aviona koji nudi povoljnije operativne troškove (znači noviji i moderniji). Uostalom, ako dežuraju dva para, a imajući u vidu da su sumnjivi zrakoplovi najčešće civilne letjelice, presretanje bi se moglo pouzdano izvršavati i dozvučnim avionima koji manjak svojih performansi nadoknađuju suvremenom avionikom, ponajprije radarom, te suvremenim naoružanjem (to je otprilike klasa korejskih aviona T-50 Golden Eagle također iz Lockheedove tehnološke familije).
3. Što je još 2011. godine rekla struka o izboru lovca? Nikako ne F-16!
HRZ i MORH su još 2011. zaključila da su za naše potrebe najprihvatljivija samo dva lovca: JAS-39 Gripen i MiG-29 M2 (danas MiG-35). F-16 je tada dobio najmanje bodova. Zašto?
HRZ nema dovoljno zrakoplovno-tehničkog osoblja za održavanje tog tipa lovca. Samo za jednu eskadrilu treba do 200 zrakoplovnih mehaničara. Drugo, kod prelaska na F-16 nužna je dugotrajna obuka, 2 i pol do 3 godine. Najveći su i zahtjevi za modifikacijama i čistoćom infrastrukture zbog nisko postavljeno usisnika kod ovog tipa lovca. Hangari i piste moraju biti apotekarski čisti. I konačno, visoka cijena. U slučaju narudžbe 12 komada, cijena jednog F-16 block 50/52 iznosi 80 milijuna dolara. Ne računajući naoružanje. Ni nalet mu nije jeftina stavka. Cijena jednog sata leta aviona F-16, prema američkim podacima iz 2011., iznosi 5 i pol tisuća dolara u što ulazi gorivo, potrošni materijal, pričuvni dijelovi, servis motora i održavanje u remontnom zavodu. U prezentaciji ponude SAD-a od svibnja ne tako davne 2011. predstavljen je koncept nabave aviona F-16 block 50/52 u sklopu regionalnog pristupa, odnosno zajedno sa Bugarskom i Rumunjskom kroz tzv. „European Regional Fighter Acquisition Program“ (ERFAP). Takav pristup trebao je omogućiti partnerima uštedu novaca zbog zajedničke i koordinirane narudžbe, suradnje u održavanju, logistici i obuci. No, danas ovaj tip lovca Lockheed više ne nudi, jer prodaje svoj novi, puno skuplji podtip F-16 Viper. Dotle je cijena jednog sata leta aviona JAS-39 je 3.300 eura uključujući gorivo, potrošni materijal, pričuvne dijelove, servis motora i održavanje. Najmanji broj potrebnog zrakoplovno-tehničkog osoblja je svega 60 za I. i II. stupanj održavanja. Minimalna cijena Gripena je 45 milijuna eura. I kod inačice JAS-39C/D nužna je naknadna prilagodba infrastrukture.
4. Imamo li dovoljno tehničara i pilota za prihvat novog lovca? Hajde da se ne lažemo – nemamo.
Dovoljno se osvrnuti na praksu s avionima MiG-21 koji su na hrvatskom tlu prisutni više od 50 godina te postoje generacije stručnjaka i odgovarajući kapaciteti pa opet nismo bili u stanju čak niti kvalitetno nadgledati i kontrolirati remont u Ukrajini. U proteklih 25 godina u HRZ nisu izgradili sustav i propisane procedure. Osim jednog jedinog pravilnika vezanog za održavanje vojnih zrakoplova, u HRZ-u ne postoji ni jedan drugi. Tako danas vojne zrakoplove održava osoblje upitne kompetentnosti, s vojnim dozvolama mehaničara za koje ne postoji pisani standard znanja, praktičnog rada i provjere. Ne postoje ni uvjeti za trening-centar, programe obučavanja, posebna ovlaštenja…
U povjerenstvu za izbor borbenog lovca (slučaj Barak) dominirali su piloti, od kojih je neke bilo pomalo smiješno slušati po medijima. Tehničari su oni koji nose cijelo zrakoplovstva i bez njih, doslovno, ne bi ni bilo ispravnih letjelica. Zrakoplovni tehničari godinama odlaze iz vojnog sustava i to uglavnom zbog nedefiniranih radnih mjesta, zbog kaosa, balkanskog javašluka. Inženjera elektrotehnike i strojarstva te posebno zrakoplovstva jedva da ima u HRZ. I ono malo što ih je u sustavu lišeni su bilo kakvog utjecaja. Trenutno su pod vrlo velikim opterećenjem. Vode programe radova i resurse za 6-7 tipova zrakoplova. Moraju brinuti i o pristiglim „Kiowama“, a dolaskom novog borbenog zrakoplova prijeti potpuni slom cijelog sustava. Za Zrakoplovno- tehničku službu posebno je demotivirajuće što u ustroju HRZ-a ne postoji generalsko mjesto za njih, već oba mjesta (zapovjednik i načelnik stožera) okupiraju isključivo piloti, koji imaju tek elementarno znanje o problematici održavanja. Ni uz najbolju volju i maštu mne možeš zamisliti kako bi izuzetno tehnološki sofisticiran i na improvizacije intolerantan aeronautički proizvod kao što je F-16 bio funkcionalan i operativan u današnjem kvazisustavu HRZ-a koji raspolaže sa 4 poluispravna aviona MiGa-21, konstyriranog krajem pedesetih, a proizvedenog početkom osamdesetih godina?
5.Treba li Hrvatskoj zrakoplov za dominacijom nad susjedima, odnosno Srbijom? Ne.
Malo tko razuman može vidjeti argument zašto bi službeno druga najsiromašnija članica EU-a trebala biti nekakva vojna babaroga među susjedima. Ratni pobjednici ne bi trebali razmišljati o poraženima. S obzirom da nemamo stratešku dubinu državnog teritorija, nama treba „smart“ borbeno zrakoplovstvo, a ne „dominantno“. HRZ je oduvijek uvijek bio usmjeren samo na air-policing. Valja zaboraviti na nekakvo sofisticirano udaranje po površinskim ciljevima po našem susjedstvu. Nikad nismo imali ništa navođeno za površinske ciljeve, već isključivo gravitacijsko.
6. Možemo li susjedima ponuditi air-policing? Zašto ne, ali kojim susjedima?
Nebo Crne Gore i Albanije čuvaju grčki i talijanski lovci. Slovencima nebesa odavno čuvaju Mađari i Talijani. Ostaje nam BiH, ali kad će u NATO-u ni baba Vanga se ne usudi prognozirati. Za air-policing HRZ prvo mora imati operativne zrakoplove i deklarirati takve sposobnosti. Tu slijedi čitav niz političkih i tehničkih predradnji koje uključuju pripremu logističkog supporta na nekom od aerodroma zemlje na čijemu nebu radite air-policing, mora se jamčiti puna raspoloživost deklariranih aviona, itd. Air-policing nisu neke usputne zadaće, nego prave misije gdje lovac leti naoružan. U mirnodopskim uvjetima provodi se – ratni let. Ali taj je vlak prošao, to se ne dogovara „tete-a-tete“ na nekoj konferencijskoj terevenki, nego na najvišoj razini Sjevernoatlantske alijanse jer takva odluka nosi i geopolitičke implikacije. Kao što je i sama kupnja borbenog lovca u prvom redu geopolitičke naravi.
7. Postoji li propisani dokumentacijski redoslijed za donošenje odluke? Postoji, ali tko za nju mari?
Izrada kompleta od tri dokumenta u sređenom redoslijedu (Taktičko-tehnička studija, Studija izvodivosti i Program realizacije) prilikom izbora materijalnih sredstva propisana je MORH-ovim Pravilnikom o materijalnom zbrinjavanju. Ali, ti dokumenti ne postoje za akviziciju lovačkih aviona koji u vijeku trajanja generiraju trošak veći od milijardu eura.
8. Znaju li u HRZ-u kakav nam avion treba? Ne znaju.
Trenutačna raspoloživost određenog tipa aviona te njegova niža cijena nikako nisu dovoljna preporuka ako za nj ne postoji taktička i tehnička opravdanost u dugoročnom smislu. Zbog politikanstva u HRZ-u, ova obrambena grana nikada nije konkretno definirala kakve to performanse treba imati budući borbeni avion, ostavljajući tako mjesta za razne manipulacije. Kako nikome nije bilo čudno što su se na istom popisu ponuda nalazili novi i polovni lovci, pa vrhunski Eurofighter ili ruski MiG-29 s jedne, te rabljeni Mirage ili F/A-50 s druge strane? Obični bućkuriš. Potpuno nejasno i nelogično. Jer, kako bi se uopće i po kojim parametrima komparirali novi i rabljeni lovci? Pa svaki pojedini polovni avion nema iste performanse u zraku, već su iste reducirane. Performanse ili letne sposobnosti aviona se isto tako provjeravaju i dokazuju tijekom desetaka sati naleta tijekom evaluacije, kao i teoretskim putem korištenjem složenih algoritama za proračun performansi u odnosu na opterećenje konstrukcije i režime rada motora. Mi nismo bili krenuli tim normalnim putem, nego prvo donijeli odluku o nabavi (Barak), a tek onda stali raznmatrati kakva su mu, zapravo, svojstva nakon tridesetogfodišnje službe na frontu. U slučaju odabira polovnjaka HRZ je potkapacitirano za procjenu njihove upotrebljivosti. Nema stručnjake niti opremu kojom bi se moglo kvalitetno i stručno detektirati tehničko stanje svakog pojedinog aviona. Kad se sve to zbroji i tome pridoda da nemamo baš nikakvo iskustvo korištenja nekog zapadnog tipa lovca, pamfletske izjave nekih vojnih mislioca kako je baš „F-16 najbolji avion za nas“ zvuče maloumno.
9. Lovačka komponenta HRZ-a pred gašenjem? Jednom nogom su već u vječnim lovištima…
Nerealno je očekivati da će 4 poluispravna MiG-a 21 nakon famoznog remonta na ukrajinski način, ostati u operativnoj funkciji do deklarirane 2025. godine, pa nam i dalje ostaje problem golog opstanka lovačke eskadrile. Kada bi danas imali odluku koji avion nabaviti i pod kojim uvjetima, trebalo bi barem dvije godine za isporuku prvog, pa još tri do pet godina za njegovu integraciju u HRZ i postizanje početnih operativnih sposobnosti. Već jučer trebalo je ozbiljno razmišljati i smisliti kako bajpasirati višegodišnji period do dolaska i uporabe novih lovaca. Je li to inozemna usluga air-policinga ili kupnja nekoliko moderniziranih aviona MiG 21? Prvo treba riješiti golo tehničko i kadrovsko preživljavanje pa tek onda osuvremeniti eskadrilu borbenih aviona. Sve više zadovoljavamo uvjete da novi lovci postanu prekrupan tehnički zalogaj za HRZ, a za cijeli vojni sustav i pretežak financijski uteg.
10. Summa summarum: Jadransko more nam mora biti važnije od zraka.
Nabava borbenih aviona za jednu vojsku velik je događaj sam po sebi. No, nevolja je kad se akteri više bave političkim rezonima pa mišljenje profesionalaca obiva manju težinu, dok tehnički, pa čak i osnovni racionalni aspekti, ostaju u pozadini. Sustavno se izbjegava raspravljati o temeljnom pitanju – zašto su nam uopće potrebni baš nadzvučni borbeni lovci? Bi li nam pored goleme morske površine koju treba čuvati te spašavati ljude i imovinu, možda bilo bolje nabaviti dozvučne, lake borbene lovce, kudikamo jeftinije, a novce preusmjeriti na jačanje Obalne straže? S obzirom da nemamo stratešku dubinu državnog teritorija, nama treba „smart“ borbeno zrakoplovstvo, a ne nekakvo „dominantno“ kako to kažu oni koji se koriste JNA žargonom.
LIFT kategorija aviona (Lead-In Fighter Trainer) mala je, izrazito manevarbilna platforma koja je gotovo jednako opremljena kao i određeni višenamjenski borbeni avion, a znatno jeftinija solucija. Uostalom jedan borbeni avion vrijedi točno onoliko kakve su karakteristike naoružanja kojeg nosi. Jadransko more je uvijek bilo, jest i bit će naše najvažnije, zapravo jedino geopolitičko težište Hrvatske. S pozicije male pomorske države nismo osmislili vlastiti koncept maritimne sigurnosti. Tri desetljeća nakon raspada Jugoslavije i dalje vojni planeri robuju JRM megalomaniji. Nemamo pametnu, inovativnu i integrirajuću organizaciju Obalne straže i svih ostalih državnih službi koje djeluju na moru, a i na nebu iznad njega. Umjesto toga razvijamo paralelne institucije i sredstva, od senzorskih sustava na moru, do komunikacijskih sredstava te plovila i letjelica za spasavanje i druge intervencije u izvanrednim okolnostima. Stoljećima živimo na moru, stoljećima gradimo brodove i ratujemo na moru, a jedino danas ne uspijevamo artikulirati vlastitu koncepciju (doktrinu) prisustva na Jadranu. Kačići se okreću u grobu. Kako smo se to kao pomorska država nasukali u morskom plićaku?
Iz svega navedenoga jasno se da naslutiti da je u projektu višenamjenskog borbenog aviona orijentacijska točka nije sigurnosno-obrambena, nego nešto drugo. Kada to ne bi bilo tako, mi bismo danas znali: kakav nam borbeni avion treba, za koje točno zadaće, s kakvom infrastrukturom raspolažemo i ono što je najvažnije – kakav nam je stručni kadar i koji je plan njegove revitalizacije, jer za sad podoficirski kadar izgrađen s JNA-mentalitetom još „drma sustavom“. Što je još žalosnije, trenutačno se ne može utvrditi kolika nam je ispravnost i raspoloživost eskadrile borbenih aviona!? U fjasku s Barakom potrošena je reputacija nekolicine pilota koji su pravdali kupnju iako se odmah znalo da za to neće biti blagoslova SAD i proizvođača, najveće aeronautičke firme na svijetu Lockheeda Martina. DI tako, od aviona i cijelog projekta – nije ostao ni trag na nebu…