Piše: Denis Kuljiš
Posljednja pijana ideja koja se zavrtjela u medijskom zrakopraznom prostoru je da bi ”država mogla naručivati brodove od Uljanika za Jadroliniju”. To bi trebalo spasiti brodogradilište s nekoliko tisuća zaposlenika i nekoliko milijardi dugova, koje zagađuje najatraktivniji komadić turističke Istre.
Koliko košta jedan brod kakav bi ”Jadrolinija” mogla naručiti od ”Uljanika”? Prije pet godina, riječka državna brodarska kompanija, zaista je kupila od pulskog brodogradilišta dva trajekta, ”Brač” i ”Kornati”, oko sto metara duge ružne brodove s dvije rampe, koje mještani zbog izgleda nadgrađa nazivaju ”škovacerama” (hrv. lopatica za smeće, u Zagrebu ”miščafl”). Koštali su 8 milijuna eura svaki, a osim što su ružni, pokazali su se disfunkcionalnim, pa je ”Jadrolinija” bila odlučila tužiti brodograditelje. Naime, isporučili su im brodove teže od ugovorenih (nezgrapne konstrukcija), i to jedan teži za 305 tona, a drugi za 470, što im je znatno smanjilo nosivost i komercijalnu iskoristivost. Osim toga, pokazali su se nesigurnima, loših maritimnih svojstava, što je potencijalno ugrožavalo živote putnike. U jednu riječ i bez puno okolišanja, (riječki) projekt nije valjao, a (pulska) izvedba je bila katastrofalna i umjesto četiri, kako je prvotno planirano, isporuka je bez tužbe i skandala završila na seriji od dva broda, najružnija na Jadranu, a možda i na Mediteranu (”Kornatima” je bila kuma doministrica Janica Kostelić). Kad čovjek samo pomisli kakvi su tu fantastični brodovi plovili, porinuti još prije šezdeset-sedamdeset godina, zgrozi se.
Nezaboravna ”Marina” plovila je do 2005. a bila je najljepša lađa koja je plijenila poglede kad bi se usidrila u venecijanskoj luci. Porinuta je u Danskoj kao ”Kornprinsessan Ingrid” 1936. a sad, nagrđena, u riječkoj luci glumi ploveći hotel, jer u tom musavom Vladivostoku na Jadranu, imaju običaj uz rivu privezivati razne disco-brodove s kojih ori turbo-folk, te slične trofejna plovila koja više ne plove nego plutaju, poput zahrđalog Titova bananonosca ”Galeba” i slične skalamerije…
Zaista, nisu bili ružni ni brodovi ”bijele flote” građeni u domaćem škveru, poput vicinalnih parobroda iz klase ”pjesnika”, koji su pedesetih godina još kovani zakovicama, a projektirani su prema talijanskim nacrtima zaostalim iz predraća – posljednji, divno renoviran i preimenovan u ”Seagull II” danas iznajmljuje za krstarenja splitski poduzetnik Jurislav Buljubašić-Buljo po fantastičnim cijenama. Kad norveški prijestolonasljednik odluči s obitelji zaploviti Sredozemljem, doleti avionom u Tivat i tu se s piste ukrca ravno na bajbot Buljine jahte…
”Uljanikove” su ”škovacere” tako pokazatelj silnog civilizacijskog nazadovanja na Istočnom Jadranu – kombinacija pulskih samoupravljača i riječkih etatista, pokazala se u kulturnom smislu gorom od provale Huna i srednjovjekovne kuge.
Ali, natrag na brojke. Ako jedna ”škovacera” košta oko 8 milijuna, koliko ih je potrebno naručiti da živne brodogradilište koje je svake godine mirno progutalo nekoliko stotina milijuna na troškove izgradnje brodova? Trošak se ni bi ni polovično vraćao, jedno zbog neekonomične proizvodnje, a drugo zbog endemske pulsko-istarske korupcije.
Trebalo bi naručivati najamnje dvadeset takvih feribota godišnje, što je dakle, vidi se na prvi pogled, apsurdna ideja, ali budući da je, sudeći po jednoj izjavi ministra Horvata, ona prisutna i u njegovim razmišljanjima – ako taj proces poluinstiktivnog političarskog snalaženja u nastojanju da izbjegne Scile i Haribde suvremene povijesne zbiljnosti možemo klisificirati u tako visoku kategoriju mentalnuh procesa – valja joj posvetiti još nekoliko riječi…
Prvo, država ne smije naručivati od odabranih brodogradilišta nikakve brodove za tvrtke u državnom vlasništvu – tu vrijedi europski obavezujući format javne nabave, otvorenog natječaja, ne samo za hrvatske, nego i sve europske tvrtke koje se mogu pojaviti kao ponuditelji. U slučaju da se raspiše natječaj za novoizgrađene brodove, javo bi se barem ”Damen” sa svojim sofisticiranim brdovima i jeftinom škverom u Rumunjskoj. Ali, da se ovako ”namješta” narudžba domaćoj firmi, ima još i puno važnija prepreka, odnosno obzir o kojemu valja voditi računa. U dužoj vremenskoj perspektivi, što je kao i europski okvir, najčešće nepojmljiva za naše ministre i njihova ministarstva, vidi se da će u vijeku eksploatacije brodova koji bi se sad mogli naručiti i zatim izgraditi za dvije-tri godine – govorimo dakle o razdoblju 2020-2050 – linijska obalna plovidba u jadranskoma akvatoriju po već sad očitim europskim legislativnim intencijama, biti u potpunosti transformirana i preorijentirana na Free of CO2, električne ili hibridno pogonjene brodove (elektrika/vodikove ćelije). Svaka zastarjela mrcina koju bi bili kadri izgraditi u vrlo zaostalom ”Uljaniku”, gdje se brodovi grade na starinski način, najprimitivnijom već desetljećima nepromijenjenom tehnologijom, unaprijed su diskvalificirani.
Vicinalni brodovi tipično će se graditi od alumija, bit će električno pogonjeni, s brzinom većom od 20 čvorova (dok ”škovacere” dime kao remorkeri i plove s oko 12 uzlova, poput oklopnjača iz rusko-japanskog rata). Na većim udaljenostima na Egeju i Levantu, već desetak godina dominiraju brzi katamarani poput istanbulskih tipa ”Osman Gazi” koji su dugi 88 metara, krcaju 230 automobila i 1200 putnika te plove brzinom od – 37 čvorova, dvostruko brže od hrvatskog novog ratnog broda ”Omiš”. Za naše bliske otočne destinacije ta brutalna sila i veličina sasvim je nepotrebno, ovdje je budućnost – zelena energija.
Zanimljivo, sasvim nedavno, u riječku ”Jadroliniju” došli su norveški poslovi ljudi pa predložili Hrvatima (koji su ih bijelo gledali) da postojeće brodove njihove flote konvertiraju na struju. Norveška je najdalje otišla u toj tehnologiji, i na fjordovima više se ne smije gorjeti strahovito nečisti brodski mazut. No, nedužni Skandinavci upali su ovdje u osinje gnijezdo. Ne mogu oni shvatiti da u toj državnoj firmi u kojoj je prošla uprava smijenjena pod sumnjom za korupciju, traje pozicioni rat barem dvije vodeće garniture (riječko-esdepeovske) i (zagrebačko-hadezeovske) provenijencija. Optužuju se za ”otuđenje”, koje nema veze s alijenacijom, nego s nejasnim računima kod nabavke polovnih plovila od nekih načešće sumnjivih likova i posrednika u Grčkoj, koje poslije ne možeš poslije uloviti ni za glavu ni za rep, te za – uzimanje provizija na gorivo, a to je ono što nikad ne možeš u potpunosti kontrolirati, s tim da to nitko i ne pokušava, ako je firma državna, a pare javne. Zato ”Jadrolinija” i posluje na ”pozitivnoj nuli”, iako je praktično bez konkurencije – gdje je toga bilo, ugušila ih je dampinškim cijenama. Uzima sve državne poticaje za održavanje lokalnih linija u vansezonskom razdoblju, ali nema profita, jer profit uvijek istopi do kraja fiskalne godine, pa je to još jedna velika hrvatska državna firma u kojoj je zaleđen državni kapital i prepuštin tehnokratima povezanim s političkom vlašću. Naravno da im ne pada na um da se liše nafte i nabavke goriva, pa su Norvežane otpravili s milim bogom…
Kakva bila da bila, EU je živa nevolja za takve likove i vlade koje ih drže. Lokalno pomorsko brodoarstvo se deregulira i za linije će se moći natjecati svi operatori, a oni komunalni (gradovi, primjerice) moći će čak uzimati europski novac za kupnju ili lizing ekoloških brodova koje povezuju lokalnu zajednicu. Pa-pa ”Jadroliniji” i kriminogenom menadžmentu takvih monopolskih državnih firmi, barem u brodarstvu, a zbogom i tebi ”Uljaniče” jer, znamo, kokoš ne možeš naučiti da leti, pa to neće moći čak ni hrvatski ministar gospodarstva Johnatan Livingstone Leghorn.