Piše: Denis Kuljiš
Kristijan Pavić je jako zadovoljan. A zašto i ne bi bio? Upravo je otvorio najluksuzniju hrvatsku marinu u Rovinju. Uloživši 150 milijuna kuna, ACI je u Rovinju izgradio novu marinu sa 192 veza za brodove do 100 metara dužine, koja se nalazi ispod novog, luksuznog Grand Hotela, koji je koštao 600 milijuna kuna. Sa svim ostalim hotelima grupe Maistra, od kojih su dva s pet zvjezdica, Rovinj tako postaje hrvatska premijerna destinacija, s tim da je privatni hotelski lanac Ante Vlahovića, lokomotiva koja vuče i ovaj vagon državnog poduzeća.
Kao državni namještenik, Pavić je prošle godine oprihodovao 710 tisuća kuna. Ne mora se žaliti. Posao mu je lijep, nije povezan s ekstremnim rizicima ili naporima. Predsjednik uprave ACI Marine, državne iliti na hrvatskom ”javne firme”, koja ima 22 prekrasne jaht-luke na Jadranu, ne mora strepiti od konkurencije ili neke neučekivane pometnje na tržištu. ACI Marine su organizacija koja obalnu crtu pretvara u rentu. Država im naprosto dodijeli neku od bogomdanih uvala koje nemaju premca na Mediteranu – u usporedbi, talijanski pomodni Portofino izgleda kao siromašna ribarska lučica što je i bio prije nego su ga preplavili milijuneri – pa tu izgradiš vezove, naprosto gatove s bitvama, koje onda iznajmljuješ, i to najčešće trajno, što znači da nemaš nikakve gnjavaže s marketingom i sličnim zahtjevnim zadacima za koje ljeti u tom podneblju nitko nema nema strpljenja. A radi se samo dva-tri mjeseca sezone, dok se ostalo vrijeme pripremaš, putuješ, usavršavaš, nabavljaš kompjutersku opremu i upražnjavaš sve slične aktivnosti kojima se odaju izvršni činovnici bogatih javnih poduzeća.
Prije nego je postao direktor ACI Marine, Pavić je bio ravnatelj Lučke uprave Dubrovnik. On je zaslužan – ili odgovoran – što su taj grad preplavili kruzerski turisti. On je, kako bilježe intervjuisti pozvani da uveličaju njegov značaj – ”pozicionirao Dubrovnik kao jednu od vodećih svjetskih kruzer destinacija”. Što je, sasvim očito, totalni promašaj, jer je taj gradić s manje od tisuću stanovnika u obzidanoj jezgri, izložilo sezonskoj navali petnaest puta brojnije populacije dnevnih posjetitelja. Kome je to potrebno? Pozicioniranje Dubrovnika kao elitnog ljetovališta, sasvim je sigurno nespojivo s provalom horde jeftilen-turista kojima se Grad prilagođava nižući bez ikakva plana i kontrole bezlične picerije i bufete u svojim uskim, srednjovjekovnim uličicama. Kanalizacija i vodovod su preopterećeni, sve skupa pretvara se u primjer devastacije, ali lokalno stanovništvo okuplja se za demonstracije jedino kad dočuje da ruski milijarder želi sagraditi nekoliko vila za malobrojnu elitu, ili da bi izraelski oligarh nasadio travu za golf-igralište na golim brdima iznad Dubrovnika.
Mega-kruzeri su najveći zagađivači okoline – troše nečistu naftu, a ne bezolovno auto-gorivo. Nemoguće bi ih bilo zabraniti na Mediteranu, ali bi trebalo ograničiti tonažu na Istočnom Jadranu, pa selektirati samo mini-kruzere, što bi nevjerojatno pridonijelo pretvaranju masovne turističke u ekskluzivnu destinaciju. Vrijednost nekretnina odmah bi skočila u nebo, što znači da bi stanovništvo imalo izravnu korist od te gospodarske politike. Uostalom, bilo bi više bolje plaćenih poslova i umanjilo potrebu za uvoz nekvalificirane i potplaćene radne snage iz regije…
Kako pitanje razvojnog pozicioniranja Dubrovnika nije bilo u opisu posla ambicioznog ravnatelja Lučke uprave, Kristijan Pavić je sve učinio da brzo postigne ono što će biti popularno u lokalnoj javnosti. Došao je iz kruzerskog biznisa – šest godina radio je kao brodski elektroničar kod velike američke firme ”Carnival Cruise Line”. U Dubrovniku mu je zato išlo kao pjesma. Izabran je, štoviše, za predsjednika Udruge mediteranskih kruzing luka, u gradovima u kojima možda nisu ni imali drugog izbora ako su locirani na afričkoj obali Sredozemlja. Uostalom, ako se nekoliko tisuća turista iskrca u Istanbulu koji ima 17 milijuna stanovnika, pa se izgube u mnoštvu po bazarima i šoping-mallovima, sasvim je nešto drugo nego kad nahrupe u malene gradiće kojima je glavna prednost što su očuvali šarm nekadašnjih elitnih pribježišta. U Dubrovnik je nekoć dolazio engleski kralj sa svojom skandaloznom prilježnicom Wallys Simpson, ali glamurozni danski kraljević Henryk danad ide na brod u Crnoj Gori…
U prigodnom intervjuu objavljenom poslije objavljivanja izvješća za fiskalnu 2018. godinu, direktor Kristijan Pavić kaže: ”ACI je danas financijski stabilan”. No priznaje da ”financijski potrencijal tvrtke nije u potpunosti iskorišten”.
Spominjanje stabilnosti odjek je Plenkovićeve najvažnije krilatice – stabilnost pod svaku cijenu i prije svega!
Kad Kristijan Pavić govori o sadašnjoj stabilnosti ACI-ja napominjući da je riješio dubioze iz proteklog razdoblja, moraš se prisjetiti i toga kako je na čelo te državne firme Milanovićev ministar policije bio postavio iznimno atraktivnu držeću plavušu od 39 godina, koja se potom prigodno prefarbala u crveno. Zašto je baš Ostojić ”poduzimao radnje” u vezi tog kadroviranja, nije sporno – on je bio zadužen kod SDP-a za Dalmaciju, pa je to ulazilo u njegov politički dijapazon, u skladu s tim kako se kod nas gleda na popunjavanje državnih poduzeća podobnim partijskim kadrovima. No, čini se da iznimno atraktivna plavuša s crvenim preljevom nije imala puno uspjeha u vođenju te javne firme. Zadnje godine njenog direktorovanja izbacila je prilično mizeran profit, manje od milijun po marini, što je zaista herojski pothvat u biznisu gdje i njen nasljednik Pavić uspijeva odmah dotjerati do sadašnjih 38 milijuna profita. No, i to je, zapravo, malo, ako sve stavimo u pravu perspektivu. Kapital firme se po financijskom izvješću za 2018. procjenjuje na nominalnih 400 milijuna kuna, što se odnosi na vrijednost zgrada i opreme, a to je u ovom poslu drugorazredno. Najvrednija je imovina pomorsko dobro kojim raspolažu za koncesijsku eksploataciju. Kad je država obeštetila brodogradilište ”Uljanik” za pomorsko dobro na kojemu je ono izgrađen u pulskoj luci (renacionalizirano je po zakonu o pomorskom dobru) dala je za zemljište 100 milijuna eura. Je li onda previsoka procjena da pomorsko dobro svih ACI marina (ima ih 22) vrijedi dvije milijarde eura? Nije. Profit im je, dakle, oko 2,5 promila toga stvarno uloženog kapitala!
ACI marine su po tim mjerilima ne osobito uspješan državni posao. No, istodobno, one suportiraju golemi privatni biznis – Hrvatska naime drži 40 posto svjetskog turističkog pomorskog čartera, najma jahti i jedrilica. Sve to zajedno je kompleksni političko-ekonomski ekosistem, koji neizravno kontroliraju oni koji kontroliraju marine. One ne posluju kao monolitno poduzeće – svaka je jaht-luka svijet za sebe u kojem se reflektira lokalni odnos snaga. Tamo gdje su režimski ljudi najjači ACI marine, uostalom, nisu ni potrebne – imaju oni svoje, ponegdje neprijavljene, potpuno ilegalne, jer od lokalnih moćnika na terenu gdje vlada razvojačena braniteljska populacija, strahuje i policija.
Uspoređivati uspješnost državnog nautičkog poduzeća sa svim ostalim ”javnim poduzećima” iz državnog portfelja, ne vrijedi – nezahvalno je već i zato što sva ostala na nuli ili teški gubitaši, bez obzira čime se bave, osim uspješne INA-e, koja je uspješne samo zato što s njom upravlja privatna strana korporacija, mađarski MOL, vječito pod napadima zavidljive konkurencije i nomenklature. ACI bi mogli recimo uspoređivati s performansama poduzeća D-marine turske Dogus-grupe, koja ima tri marine neusporedivo luksuznije od hrvatskih ”državnih”. No, kao i sve privatne firme, korporacija Ferita Šahineka, najbogatijeg Turčina, koja nije izlistana na burzama, ne objavljuje poslovne rezultate. Što misle o svojoj ”konkurenciji”, ACI-ju, jasno su pokazali: držali su 10 posto dionica te hrvatske firme a sad su ih na burzi prodali, jer očito nemaju volje čekati da se ”potencijal tvrtke u potpunosti realizira” pod egidom stabilnosti, uz zadovoljnog predsjednika uprave i još zadovoljnijeg premijera, koji je rođen u znaku Ovna, iako se čini da mu je glavni astrološki ponder vaga.
Ta usporedba bila bi zanimljiva, ali zapravo beskorisna, jer hrvatskoj vladi ionako ne pada na um da marine koje posjeduje da u koncesiju i monetizira – kad su im pristupili neki od najvećih svjetskih fondova, grubo su ih odbili objasnivši da je riječ o ”strateškoj djelatnosti”. Kakva je to strategija kojom penzionere držiš u siromaštvu da bi neki državni činovnici pasivno upravljali aktivom zarađujući profit na razini od 2,5 promila vrijednosti kojom tvrtka raspolaže, teško je shvatiti ako ne izađeš iz zadanog okvira hrvatskog nacionalističkog socijalizma…
Prava usporedba dobit će se stoga tek ako pogledamo primjer druge tranzicijske zemlje, koja se također nalazi na Jadranu, štoviše kao baštinica nekoć hrvatskih krajeva. Ona je u postkomunistički razvoj krenula kasnije, s još puno niže stepenice – riječ je, naravno, o Crnoj Gori.
Crna Gora je prema pisanju ”Wall Street Journala” svjetska investicijska destinacija br. 1 u turizmu. Bilježi najviše na svijetu greenfield-investicija, pa se cijela zemlja, koja praktično jedino od toga i živi, dosta brzo razvija, stopom od 4,7 posto (prema hrvatskih manje od 3). Već je dostigla nacionalni dohodak po glavi stanovnika znatno veći od Srbije, što naravno, u apsolutnim brojkama nije ne znam što (došli su na polovicu hrvatskog BDP-a), ali uzme li se u obzir da je to bio jedan od najzaostalijih djelova bivše države i zadnja europska zabit, kojoj je konkurirala jedino primitivna Albanija, shvatit ćemo o čemu je riječ… A riječ je o tome da je, zaključivši kako se ne može živjeti od šverca cigareta, Crna Gora stavila sve na kartu turizma, a u turizmu na – marine. To je odličio netko pametan tko ondje upravlja, očito sam Milo Đukanović, jer, kao što se zna, ondje on o svemu odlučuje, kao kralj Nikola Petrović u svoje vrijeme…
U Tivtu je postojalo staro vojno brodogradilište (remontni zavod) ”Sava Kovačević”. Raščistili su ga i dali u koncesiju neobičnoj hotelijerskoj grupi u koju je jedan međunarodni žmukler crnogorskih korijena uvukao zaista šareno, sjajno društvo – vlasnika najvećeg svjetskog rudnika zlata u Kanadi, bankarsku obitelj Rotschild iz Londona, ruskog oligarha Olega Deripasku i britanskog ministra Petera Mandelsona. Kako su ih pridobili? Lako. Dali su im cijeli prostor džabe pridržavši udio, koji će tek kasnije unovčiti. Kako je tu već bila izgrađena masivna lučka infrastruktura – i to austrougarska, jer su se ovdje parkirali carski bojni brodovi, trebalo je samo sagraditi hotele. Maheri su odabrali najluksuzniju nišu, a investitori doveli na ljetovanje svoju ekipu bogataša, pa su se prilijepile razne okrunjene glave, besposlene europske princeze i kraljevi afričkih bantustana. Nagrnuli su paparazzi, i dok si rekao ”džeferdar Mandušića Vuka”, to se pretvorilo u najluksuzniju marinu na Mediteranu u kojoj kotve superjahte do 150 metara dužine. Velika je prednost marine što je udaljena samo stotinjak metara od piste međunarodnog aerodroma na koji svakog dana ljeti dolijeće na desetke aviona direktno iz Moskve, St. Petersburga, Novorosijska, Londona, Bruxellesa, Ženeve, Dusseldorfa, Kopnehagena, Pariza, Amsterdama, Helsinkija… Prošle godine imali su 1,25 milijuna putnika, dvaput više od Zadra.
Bogataši iz europskih zemalja dolete u Tivat i ravno s piste odvezu se bajbotom na svoju jahtu. Gorivo koje se tu krca oslobođeno je takse. Zato je u marini, proglašenoj u specijaliziranoj štampi službeno najboljom na Sredozemlju, na trajnom vezu mnoštvo najluksuznijih višekatnih brodova, nalik na krstarice Dartha Vadera. Svi koji zakupe godišnji vez, dobivaju besplatno luksuzni apartman u naselju vila koje okružuju hotele izgrađene po nacrtu Sir Normana Fostera. Cijeli paket bio je tako neodoljiv, da je kompleks Porto Montenegro od špekulativnih investitora na kraju kupio emir od Dubaija za 800 milijuna eura.
Sami sebe kopirajući, u Boki su ispraznili još jedno brodogradilište, ono u Hercegnovom, gdje je bila baza Kumbor, sidrište jugoslavenske ratne flote. Veliki plivajući dok odvukli su i prodali u Poljsku, sve raščistili i onda 26 hektara terena na gradskoj obali prodali azerbajdžanskoj državnoj naftnoj kompaniji SOCAR (godišnji joj je prihod 92 milijarde dolara, gotovo dvostruko viši od hrvatskog nacionalnog dohotka). Investicijski ogranak kaspijske državne kompanije, naravno, neće sam petljati s crnogorskim turističkim pothvatom, nego su to preuzeli ljudi iz tvrtke One&Only, najluksuznijeg hotelskog lanca na svijetu. Oni su izgradili, opremili i započeli marketirati kapacitete novog rezorta Portonovi, koji će primati jako malo ljudi – ima samo 10 vila i oko 100 soba u hotelu, te 238 vezova za brodove duge do 120 metara. Vile se prodaju po deset milijuna eura, a cijela investicija s wellnes-klinikama i restoranima je nešto manje od 650 milijuna eura, piše zagrebački ”Poslovni dnevnik”.
U Svetom Stefanu i kraljevskom dvorcu u Miločeru situiran je pak ”Aman”, ali to nisu klasični hoteli, niti je riječ o lancu, nego o kolekciji jedinstvenih palača i egzotičnih boravišta – na Jadranu postoje samo dva, osim ovog crnogorskog, venecijanska palača Popodopuli na Grand Kanalu, sa stropovima koje je oslikao Tiepolo, te bez ikakva oznake da je riječ o svratištu – u kući, uostalom, još živi i sam grof Papadopulo. Nema sumnje da bi Brijuni sutra mogli postati Aman, da se ondje već ne kupa predsjednica, a u bijednom hotelu ”Karmen” bez klima-uređaja spavaju namjernici, koje obnoć pod prozorima uznemiravaju šugavi mufloni. Ali, čini se da civilizacija sporije prodire na ove obale Balkana, nego medju pripitomljene gorštake slavenskog Juga. Naravno, na Brijunima ne postoji ACI marina. Čemu kvariti gluhu osamu toga muzeja druga Tita, dragu uspomenu na nesvrstanost i samoupravljanje. Srećom, barem je socijalizam opstao u endemskoj i rezidualnoj formi u ovoj županiji, te na jadranskoj obali i u cijeloj državi…