(2009.) General sjedi sam u Širokoj ulici u Slavonskom Brodu. Sad se zove Ulica kralja Krešimira IV. Kralj Krešimir bio je hrvatski ratni poglavica kao i general Ante Prkačin. Prkačin je, štoviše, svoje generalske zvjezdice udvostručio, jer je osim čina u Hrvatskoj vojsci, gdje je taj rang postigao kao glavnokomandujući Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), oružane formacije Stranke prava, postao genral Armije BiH, pod kojim su se borile tisuće muslimana. Kad je njegov konvoj išao autobusima kroz Bosnu, pa ih je pred Jajcem zaustavila straža HVO-a, neki je vojnik potrčao lokalnom zapovjedniku i povikao: ”Zapovjedniče, autobus je pun Turaka!”
”Ako su i Turci”, reče zapovjednik koji se razumijevao u odnose u ratnoj Bosni, “to su Generalovi Turci!”
Pod generalom, borili su se mudžahedini Abu Hamze, ali i vrhunski sportaši, te razni žicari i kriminalni elementi koje je rat privlačio neodoljivim magnetizmom. Tisuće Hrvata iz Posavine, stotine Bošnjaka iz Tuzle, rodoljubi i avanturisti, luđaci i očajnici, sav onaj ljudski talog koji u takvim prilikama izađe na površinu… Borili su se pod generalom jer su vidjeli da general srlja u borbu, u bojnom redu uvijek prvi, okružen besmrtnicima, dok za njim ide legenda. I da sve to radi sa svojstvenim mu marcijalnim humorom, malo arhaičnim, deseterački sinkopiranim… Kad je sa četrnaest svojih ljudi zauzeo Bosanski Brod jurišem preko miniranog mosta bez ikakve vatrene podrške, došao je k njemu pregovarati i da odrobi svojih pedeset specijalaca zamjenik bosanskohercegovačkog ministra unutrašnjih poslova, Avdo Hebib. Pozvao ga je na na red, rekavši da mu ruši državu. ”Kakvu ti ja državu rušim, Avdaga?” upita ga Prkčin, ”pa ja sam ovdje upravo proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku!” Trajala je nekoliko sati, a specijalce je Prkačin vratio, nije im pala dlaka s glave. Naravno, na Balkanu se takvi pothvati nikad ne pretvore u aleksandrinačku odu, ili u epski ratni roman, nego u farsu, pošto se udruže kriminal i politika pa unište junaka. Ali general nije potonuo u močvaru, nije pokleknuo i – utoliko gore po njega…
General zato sjedi sam na slavonskobrodskom korzu. Povukao se iz političkog života. Bio je zastupnik u Saboru, očekivalo se da će poslije Parage preuzeti Stranku prava. No tuđmanovci su imali drukčije planove: ubacili su Manolićeva čovjeka, debeloguzog Antu Đapića, koji je inače toliko limitiran koliko je Prkačin širok, toliko nezanimljiv koliko je Prkačin karizmatičan, a zatim je Šuškova agentura uhapsila dvojicu članova Glavnog stana HSP-a (njihova stranačkog središnjeg odbora) kako bi Đapiću priskrbili većinu potrebnu da preuzme vodstvo. U pritvoru, ta dvojica morali su, zaista, Đapiću potpisati podršku kako bi ih pustili, a kad su se poslije Prkačinu požalili, on im je u novinskoj kolumni poručio kako će najlakše osvjetlati obraz ako odu u policijski ured i pobiju one koje su ih natjerali na izdaju. No, u poraću, politika je postala deal, i tu više nitko ne gleda na čast, niti je spreman na takve dramatične geste – ako se možeš negdje ogrebati, dobro, inače je bolje da se držiš podalje od ”političkog procesa”, koji te začas samelje. General se pak distancirao, pa su se od njega distancirali gulamferi, političari, kombinatori, ljudi koji drže u šaci svaku našu malu provincijsku sredinu.
Dok ti razboijnici pustoše po Brodu, general Prkačin sam sjedi u kafiću – njega nitko ne dira. Ne diraju ni njegove ratne drugove; previše je to opasna ekipa za ove bijedne lokalne krimiće. Zato ih ne diraju ali ostale gaze, stvorili su u gradu borbenu zonu – kroz glavnu ulicu možeš proći samo ako zatvoriš oči…
Pašalićev pad i propast HDZ-a na izborima 2000. godine nisu ništa promijenili – pronašli su nove, još bolje pokrovitelje na Pantovčaku, gdje se uz šefa predsjedničkog kabineta i šefa obavještajne službe vezuju vodeći hrvatski mafijaši. Policijska istraga nad vinkovačko-osječko-vukovarskim klanom, najjačim u zemlji, obustavlja se poslije hapšenja zagrebačke Zločinačke organizacije. Zagrebački tjednik, bilten mafije, pokrenuo je difamacijsku kampanju protiv tužilaca i policajaca koji su poslije te prve akcije, pripremali ”dizanje” cjelokupnog podzemlja, hrvatskih ”pet familija”. Novinare koji o tome pišu u nezavisnim glasilima, dočekuju u zasjedi i premlaćuju mafijaški batinaši. Akcija policije propada, sud oslobađa optužene.
Slavonskobrodska mafija cvate – trgovina heroinom nesmetano se nastavlja, nije pala ni jedna pošiljka, prestrašena policija ne izlazi iz postaje – kao u filmu ”Rio Bravo”, jedino što su se u Brodu u ulogama koje su igrali John Wayne i Dean Martin našli sinji kukavci…
General sjedi u kafiću sam, smrknut, čita novine. Za njegov stol mogu sjesti samo oni koji previše ne govore, ali ne šute kao panjevi, zna se da treba biti dovoljno rječit, a nenametljiv, jer general ne voli da ga ujutro nerviraju – prizor Broda koji se raspada, sasvim je dovoljna negativna senzacija da ispuni njegovo jutro. Odjednom, iza leđa on čuje viku. U susjedni kafić sjeo je stariji od braće Prgomet sa svojim ljudima. Braća strahovito divljaju – upravo im je izgorio disco-klub. Isprva su se držali mirno čekajući naplatu osiguranja pošto su unaprijed unajmili novi prostor, i tek poslije nekoliko dana i jedanaest razgovora mobitelom s sa svojim generalskim pokroviteljom (ustanovila je naknadna istraga) počeli su dizati frku… Netko, naime, mora biti kriv za palež, jer će stvar inače izgledati previše sumnjivo. Stoga optužuju Prkačinove prijatelje. I, kad su na neke od njih naišli u Širokoj ulici, počeli su im prijetiti. Prkačin to vidi, zove policiju. Dolazi patrola. Kad su se približili Prgometima i njihovu društvu, otpravili su ih povikom ”Vozi!” Policajci se kukavički povlače. Ohrabreni, Prgometovi se s društvom prebacuju u kafić u kojem sjedi general ujutro sam, i ne voli da ga previše uznemiravaju. Ovi su pak počeli na glas nešto mrmoriti, zamalo provocirati, pa Prkačin naziva načelnika gradske policije, koji ga poziva da dođe u postaju. General se diže, odlazi u stanicu pa upozorava načelnika i šefa operative: ”Oni vaši došli su, legitimirali ih, pa zbrisali, a čini se da se sprema veliko sranje, ako ne intervenirate, bit ćete krivi!”
General se vraća u svoju kuću na Širokoj ulici. Braće Prgomet nema u blizini. Dolazi njegov pomoćnik, Darko Vukojević, mlad, srčan dečko, koji mu pomaže u lokalu – Prkačin u Brodu također ima veliki disco-club, koji je sam izgradio i opremio. Vukojevića su po mjestu vijali Prgometovi, pa ga Prkačin savjetuje da ode na policiju i da iskaz. Vukojević odlazi, ulazi u obližnju poslovnicu ”Tiska” da kupi bon za telefon, pa tu susreće Antuna Blaževića. Antun Blažević je legendarni borac iz Prkačinove ratne postrojbe. Jedan od najopasnijih ljudi koje je general vodio u borbu. U miru, Blažević je sasvim miran i neuoptrebljiv za neke ozbiljne pothvate – budući da nije htio boračku penziju ili indvalidninu, iako je prostrijeljen metkom i ranjen krhotinom ručne bombe, bio je zadovoljan zaposlenjem na naplatnoj kućici na izlazu s auto-ceste kod Broda. Sad se vratio s duple smjene, umoran odspavao i pošao u Široku ulicu da u kafiću popije kavu, te putem susreo Darka Vukojevića, koji mu je u tri riječi objasnio što se događa. Dok su išli prema onom kafiću gdje general sjedi, primijetili su da iz suprotnog smjera prema njima brzim korakom idu braća Prgomet, njihov kompić Goran Bagić i cijela falanga brodske mafije.
Braća Prgomet su visoki, snažni – jedan ima 198 centimetara, drugi 197, prvi je težak 118, a drugi 114 kilograma, sve mišićna masa, dok je Bagić točno 182 centimetra i dobro utreniran. Blažević je nevisoka rasta, a Darko Vukojević vižljast dečko, ali nikakva sila. Stoje sami, a jedino je Vukojević naoružan – nosi bezveznu škljocu najmanjeg kalibra 6,35 koju čovjek ne bi ponio ako se već sprema za neki ozbiljan fajt – pa barem ima po Brodu dovoljno oružja zaostalog iz rata, i to ne samo ”Kalašnjikova”, nego, hvala Bogu i blaženoj djevici Mariji, i ”Uzija” i ”Škorpiona”.
Braća Prgomet prepriječili su im put, pa ih stali naguravati. Počinje tuča. Nikad borba ne traje dugo s Antunom Blaževićem – on je Bagiću munjevito izbio iz ruke ”Ruger” P-85 od 9 milimetara i, dogrbivši ga u nj i na Dragana Prgometa ispalio osam metaka. Pali su mrtvi, a drugi Prgomet, fasovao je četiri metka malog kalibra, koji ga nisu zustavili – potrčao preko ceste, prema svom parkiranom automobilu, gdje je držao arsenal u gepeku. Ali, tu je pao je na cestu i više se nije digao…
General dolazi poslije bitke na bojno polje posijano mrtvim tijelima, pa neka silna težina pada na njegova leđa… Odvodi Blaževića i mladoga Vukojevića u svoju kuću. Sjeda da popiju čašu vode. Zove policiju i nudi da se ljudi predaju. Zatim ih hrabri: ”Nužna samoobrana, kazna će biti, koja godina, izdržat će se…” Teško mu je što je stvar ovako završila, ali tako počinju i završavaju sukobi u koje te uvuče podzemlje. Da su zlikovci barem junački izašli na megdan, bio bi ih sam Prkačin poubijao u puno većem broju, pa ne bi ni njihovi ušljivi drugari izvukli živu glavu… Oveća grupa sjedila je u kafiću, kao strategijska rezerva Prgometovima, svi su bili naoružani, ali im nije padalo na um da se umiješaju kad su vidjeli da se Antun Blažević već dokopao pištolja: ”Kad Antun pojde ubijat, jebi ti to, možeš i promašit, a onda se pozdravi sa životom…” Da je bio čestit obračun, Prkačin sigurno ne bi u nj pustio mladog Vukojevića, niti bi se pucalo malokalibarskim škljocama. No, tko misli da se iz sukoba točno u podne, na glavnoj gradskoj ulici može izaći i tako pobijediti nepravda, vara se, jer ne poznaje Hrvatsku.
Policija dolazi, uhićuje i odvodi dvojicu počinitelja koji su se mirno predali. Zatim počinje njihova pravosudna kalvarija. Najvažnije je sakriti motive i pozadinu sukoba – treba to prikazati kao ulični sukob dvije izgredničke formacije, te prikriti da se vodila bitka u kojoj su posljednji nepokolebljivi zaustavili mafiju koja pokušava ostvariti prevlast u Slavonskom Brodu. Policija i sud nisu napravili rekonstrukciju, jer je bitno da se ne sagleda dramaturgija događja pa ne otkrije kako su nasilnici na ratnoj stazi presreli dvojicu Prkačinovih prijatelja koji su se naprosto zatekli na ulici, pošto se jedan od njih vraćao s posla…
Prvostepeni sud u gradu odbit će sve svjedoke obrane. Pada presuda: obojici po dvadeset godina zatvora! Slučaj žalbom prelazi na Županijski sud u Brodu, jednu od najgorih institucija vlasti u zemlji. Koja je samo budala Slavonskom Brodu uopće dala županijski sud kad se ondje ne može održati ni javna sigurnost u glavnoj ulici – trebala bi im žandarmerijska karaula, a ne visoko sudište. Vrhovni sud potvrđuje osudu da ne diskreditira brodske suce, radije cjelokupno pravosuđe: svakome od zatvorenika koji u Lepoglavi leže od 2004., dosuđuje po trideset godina! Presuda će pasti tek na Ustavnom sudu, koji je ukida u srpnju 2009. pa šalje na ponovno suđenje na Županijski sud u Zagrebu. Kakve bi uopće bila šanse da se okrivljenicima u Slavonskom Brodu pošteno sudi, kad je grad i dalje pod čizmom kompromitiranog generala koji je pokrovitelj lokalne mafije?
Dok se ne ukinu takve sramne ustanove kao što je viši sud u Brodu, te procesuira kompromitirani general koji je na liniji s mutnim likovima iz Mesićeva predsjdničkog enturaža na Pantovčaku, neće Antun Blažević ni Darko Vukojević ugledati slobodu, niti će se red i mir vratiti na ulice uništene slavonske metropole. Tu sad dominira HSP, a prodire Glavašev HDSSB, koji ispunjava vakuum što ga je stvorila implozija HDZ-a u Slavoniji. Sutradan će sva Istočna Slavonija u trijanglu Brod – Vinkovci – Osijek postati infernalna provincija poput Sicilije, gdje također vladaju gangsterske bande pod okriljem mjesne korumpirane političke vlasti.