- On nas vrijeđa, viče na nas, govori da smo primitivci, neznalice! - tuži se, skoro u plaču, novinarka "Politike" involvirana u dramatični pothvat promjene izgleda toga beogradskog dnevnika, nekoć uglednog lista, koji je točno 104 godine izlazio bez naglih promjena grafičkog dizajna. Na doručku u beogradskom opulentnom hotelu "Hyatt" posegneš za tim ortodoksnim srpskim glasilom, pa znaš da si u Beogradu, a ne u nekoj metropoli mondijalizma. Ali, odjednom sve se preokrenulo, jer je iz New Yorka nedavno doletio slavni dizajner Mirko Ilić.

Raspored njegova posjeta s natuknicama na pet stranica, za svaki sat boravka u glavnom gradu bivše Jugoslavije, nalikovao je protokolu za posjet šefa države u zlatno doba nesvrstavanja, kad su još navraćali car Bokasa i Jaser Arafat. Upriličeni su mu sastanci s upravom, s novinarskim kolektivima, te ručkovi s glavnim urednicima, jer je Ilić od direktora poduzeća "Politika" dobio zadatak da redizajnira svih četrnaest listova te izdavačke kuće, nadasve dnevni, koji se nalazi u teškoj krizi. Direktor je privrednik koji nema veze s novinstvom, ali je zet akademika Matije Bećkovića, visokopoloženog umnika sadašnjeg i prošlih režima, koji ga može upućivati u sve kultur-političke misterije - ali za ovo kadroviranje, tastov savjet nije ni bio potreban. Ta Mirko Ilić najslavniji je srpski dizajner - rođen u Bijeljini, neko je vrijeme tumarao po prečanskim krajevima, a zatim se preselio u New York pa odanle trijumfalno vratio u maticu, gdje su to obilježili barnumovskim postavom njegovih radova u bivšem Muzeju Jugoslavije na bivšem glavnom gradskom Trgu Marksa i Engelsa (sad Trg Nikole Pašića) gdje se inače održavaju velike izložbe civilizacija i starih majstora. Ali, ne samo to - prisustvo velikog umjetnika koji je svoj dolazak u velegradsku metropolu objasnio činjenicom da je, kao Srbin, neprihvaćen u Zagrebu i u Hrvatskoj, obilježeno je međunarodnim simpozijem o suvremenom dizajnu, održanom u Belom dvoru, pod pokroviteljstvom samog pretendenta, njegova visočanstva princa Aleksandra Karađorđevića, nesuđenog kralja Ace Drugoga! Iako bi i samome tom nerealiziranom suverenu, kao i njegovoj palači u kojoj je dugo živio drug Tito, dobro došao redizajn, simpozij je bio golemi društveni događaj, koji je Mirko ipak nadvisio svojom lavovskom socijalnom pozom. Znači, kad se tražio čovjek koji će u "Politici" stvari dovesti na svoje mjesto, nije trebalo puno mozgati, rješenje je bilo tu, praktički se samo nametnulo!

Kad su ga pozvali u "Politiku", Mirko se kao i uvijek znao dobro postaviti - protokol, nastup s visine: mi zapadnjaci, vi primitivci, ništa ne razumijete, ništa ne znate... Nije čudo da su vam novine tako jezivo propale pa ih nikome ne možete prodavati - ta kako samo izgledaju? Primitivno! I, što će drugo urednici, nego da pognu glave poimajući - pa da, u pravu je, novine su nam zaista takve, nikakve, a kakvi smo i mi, musavi, nije ni čudo da nam ne ide! No, evo, Ilić ima rješenje, pa će preko noći ostvariti transformaciju u priželjkivani moderni, velegradski, metropolski printani medij, ravan njujorškim, umjesto ove naše balkanske kupusare - ali to, naravno, neće smetati da i dalje ostanemo čestiti, srpski, ćirilićni, i gradski i narodski, patriotski list jer sve su to, ipak, samo dizajnerske promjene...

U stvari, prije nego se njujorški poltergajst uselio u njihove kompjutere, "Politika" je bila genijalno uređivana - na razini forme, koja je, doduše, staromodna, ali perfektna, bez premca u svijetu osim pariškoga "Le Mondea". Sve je tu bilo kako treba i kako je bilo u doba tipografske revolucije tridesetih godina prošlog stoljeća - a do danas, naravno, malo se izlizalo, pa stoga i najugledniji svjetski jutarnji listovi, mjerodavni za političku i poslovnu elitu, osim "Mondea" koji uglavnom odolijeva, malkice mijenjaju formu. No, koliko god se potrošila njena klasična forma, u "Politici" je ipak najviše propao sadržaj. Novine više nisu u dosluhu s čitateljima. Nije ni čudo poslije svega što se dogodilo...

Uz glavu, naslov lista, objavljivala se nekoć kartuša - okvirić s imenima osnivača koji su "Politiku" pokrenuli 25. siječnja 1903. godine (trojice članova slovenske beogradske obitelji Ribnikar) te kao rezervni oficiri izghinuli na bojnim poljima Prvog svjetskog rata. Četvrti tu navedeni Ribnikar, partizan i prvi direktor Tanjuga, preuzeo je list poslije drugog svjetskog rata, pa je "Politika", ćirilićna i tradicionalna, opstala kao jedna veoma srpska, beogradska institucija, te preživjela komunizam ostavši uporište duha koji ne obitava u lampi, nego, možda, u finom restoranu "Madera" na Bulevaru kralja Aleksandra (ranije Bulevar Revolucije). Kad je Milošević došao na vlast, također je postavio za direktora "Politike" jednog Ribnikara iz obitelji Ribnikar, ali to nisu najslavnije stranice obiteljske i novinske historije. No, da se nešto mračno i retrogradno i danas skriva iza kulisa beogradske scene, te da konzervativna "Politike" s tim sigurno ima veze, nema nikakve sumnje - i dalje tiska članke o stravičnim deformacijama slovenske politike, dok su Albanci s Kosova isključivo teroristi i trgovci drogom, kao da do jučer i srpska Državna bezbednost nije kod Ljube "Šiptara", direktora Komercijalne banke koja je suvlasnica "Politike", držala osamsto kila heroina!

Malo nacionalistički navudrena, "Politika" je, istodobno, jedan ozbiljan, državni, Tuđman bi rekao - državotvorni list, a kako ovdje državu zastupa vlada, naprosto je provladin list, pa reflektira stavove šefa Demokratske stranke Srbije, koji je upravo izgubio izbore osvojivši u koaliciji 17 posto glasova. U "Politici" dominiraju njegove ideje, te misli potekle iz njegova "kuhinjskog" kabineta, koji sačinjavaju dobro poznati akteri - akademik Dobrica Ćosić i akademik Matija Bećković.

Na nedavnim izborima, Srbija se rascijepila između fašističkog antieuropskog radikalizma i pozitivnog umjerenjaštva Tadićeve Demokratske stranke. To su jedine zaista popularne ideje, a poznato je koliko je teško izdavati novine koje se ne osnivaju na tiražnim sloganima, nego na nekim drugim, nerazumljivim idejnim kombinacijama, koje je biračko tijelo plebiscitarno odbilo. Samo, tko će tu lošu vijest priopćiti dr Voji? Sigurno ne direktor koji je imenovan kao zet akademika Bećkovića, ni sam Bećković koji je ušao u upravni odbor kuće skupa s redateljem Kusturicom čim je ovaj ime "Emir" administrativno promijenio u "Nemanja", pa ni glavna urednica Biljana Smajlović, koju je instalirao Koštunica. Svi oni, naravno, iskreno priželjkuju da list, koji je spao na 40 tisuća prodanih primjeraka običnim danom i 70 tisuća nedjeljom, izbjegne strašnu sudbinu zagrebačkog "Vjesnika", impotentnog državnog i vladina organa, ali pošto promjene sadržaja ne dolazi u obzir, ostaje jedino da se promjeni pakovanje... Nema nijednog propalog lista koji, prije nego je umro, nisu pokušali oživjeti face-liftingom. Publika mrzi svaku promjenu izgleda koja nije neprimjetna, mrzi kad joj se pokaže da je njihova navika znak inercije, tuposti, ali se redizajn uvijek poduzima u krizi, umjesto da se promjene kritični parametri, pa tek na kraju dotjera izgled.

Dvadeset i petog siječnja, izašla je "Politika" koju je preuredio Mirko Ilić. Promjena nije upadljiva, ali je radikalna, totalna, i lista bi se odrekli Ribnikari, da se nije on prvo njih odrekao ispustivši onu kartušu pored glave lista. Mirko je osnivače likvidirao sigurnije od austrijskog taneta. Kad je parada, ne može tu biti drugih zvijezda osim njega, jedino ime "iznad naslova", makar neotisnuto, njegovo je - a da ruka koja je promjenu načinila bude uočljiva, pobrinuo se tako što je izmijenio i samu glavu lista - oskvrnuće nad oskvrnućima, pošto pošteni, starinski konzervativni listovi svoju goticu ne mijenjaju stoljećima! Nisu mu, doduše, dopustili da promijeni font, pečat, karakter pisma, ali je slova stanjio - pa ćirilićna arhaična POLITIKA sad izgleda kao izmršavjeli supermodel u opancima!

Stupci u novoj "Politici" široki su, nečitljivi, a reci rastresiti i umjesto crnila štampe uočava se prljava bjelina sive novinske hartije. Naslovi su tanki, kao da je pauk upao u tiskarsku boju pa stao bježati po roto-papiru. Ilić je ukinuo i nadnaslove i podnaslove, umjesto njih na čitanje treba privući pereks, veći slog na početku članka... Fuj! Jedne novine koje su imale karakter, makar i negativan, sad su se u preobrazile u bezličnu suhotinju. U Ilićevoj koncepciji nema mjesta za novinsku fotografiju, kao što nema ni za upadljive novinske naslove, visokoorganizirane novinske opreme, te uzak, crn, čitljiv novinski stupac. Kao i mnogi likovnjaci koji se dočepaju novina, on mrzi tekst, a obožava ilustracije, pa prvo potire, pretvarajući tekst u jednolične "plahte" sloga, a drugo ističe preko svake mjere. Fotografije odabire po formi, a ne po sadržaju jer mu vijest ništa ne znači, ukratko, povjeriš li takvom tipu da ti uredi novine, isto je kao da modnog stilista angažiraš da vodi bordel jer se, kao, razumije u žensku ljepotu. Ilić je isprva gurao još puno radikalniji pristup, htio je i glavu promijeniti u latiničnu, pa kako se s primitivcima nije mogao dogovoriti, ostavio im je jednog svog adlatusa, da radi pod njegovim instrukcijama, a sam otišao u New York, gdje će, ako stvar propadne, mirno moći reći da nije ni mogla uspjeti jer nisu shvatili i primijenili njegovu genijalnu zamisao. Prvu lovu ipak je uzeo - njegov standardni modus operandi, koji je primijenjivao i po Hrvatskoj, gdje je također preuređivao gotovo sve novine.

Da je Mirko Ilić genij, nema nikakve sumnje. Uspio je stvoriti reputaciju koja se samo manjim dijelom zasniva na opusu, dok se upravo najlukrativnije operacije zasnivaju na onim stvarima u kojima je bio najmanje dobar, ili je s njima čak propao, jer nisu imale nikakva smisla. A ako to nije dokaz genijalnosti, ne znam što je!

Mirka sam upoznao kad je imao devetnaest godina - došao je 1975. u redakciju "Studentskog lista", ponudio neke crteže, pa sam ga angažirao da izradi ilustraciju na zadnjoj stranici (ako se ne varam - nekakav ironični agramerski Eiffelov toranj). To mu je bio prvi posao u novinama, koji se pretvorio u stalni angažman. Zatim je samo šibao naprijed, iz redakcije u redakciju, preuzimajući sve poslove koje je mogao dobiti. Neumoran, sve ih je solidno odrađivao, danju šarmirao uredništva, a noću hrmbao nad crtaćom pločom. Potpuno posvećen svom cilju, živio je s mamom u nekoj bijedi od kuće na periferiji, gdje je razvio strahovit poriv da se egzistencijalno osigura, zaradi novac, ostvari profesionalni status, i od proletera postane istaknuta figura u jednom od popularnih kafića u centru grada, gdje se tada počela okupljati mlađa pomodarska populacija, pošto je započela movida, poslije označena kao razdoblje Novoga vala. Vješt crtanju, Mirko je bio upisao Školu za primjenjenu umjetnost, ali je dvaput padao razred i otpao prije matrure, jer se već bio prihvatio ozbiljna plaćenog posla. U to doba nešto se para moglo natezgariti po časopisima za djecu crtanjem stripova, i on ih je stao masovno producirati, jer je tu mogao nabrati sitnih honorara. Spajanjem ilustracije za omladinske novine i stripova za dječje, stvorio je vlastitu verziju dotjeranih, fino izrezbarenih vizualnih storija, koje su postale njegov osobni stil strip-autora, što je kasnije sjajno prošao i u glavnom svjetskom francusko-američkom strip-magazinu "Metal Hurlant"/"Heavy Metal". Zanatski, ti su crteži malko tvrdi, odbojni, ruka je sigurna, ali estetika nepouzdana, jer je nastala u imaginaciji ne osobito obrazovanog momka - ali, u to doba, kad su svjetsku umjetničku scenu bili preuzeli rokeri, moglo se itekako probiti i samim sirovim darom i energijom, jer nisu svi gitaristi iz pasivnih krajeva kao Mick Jagger pohađali London School of Economics! U svakom slučaju, Ilić se brzo nametnuo lokalnoj sceni - njegove su novinske ilustracije bile super: dovitljive, sardonične, vizualno učinkovite...

Kad sam prešao u "Start", dovukao sam ga onamo za sobom, pa su mu poslije toga sva vrata u Jugoslaviji bila otvorena. Prethodno sam ga, doduše, bio istjerao iz "Poleta" gdje je s grupom strip-crtača osnovao autorsko/sindikalni pokret Novi kvadrat, koji se pokušavao čoporativno uvaliti domaćim izdavačima, nadasve omladinskim novinama - a nama, koji smo u "Poletu" baš pokretali novovalovsku revoluciju na bazi panka, to se činilo previše infantilnim i regresivnim. Uz Ilića, koji je bio dobar, uostalom, prikrpilo se i nekoliko groznih nevježa, koje je koristio da, uz kolektivni nastup, postigne veću društvenu prominentnost kao njihov vođa. Igor Kordej bio mu je najbliži - poslije je u inozemstvu uspio kao strip-crtač, a nedavno se vratio u Hrvatsku - pa svjedoči: "Ono što se zapravo događalo u Kvadratu, meni je uglavnom promicalo, kao najmlađem i najblesavijem članu - ja sam samo htio crtati i dobro se zajebavati. Koncepcija grupe mi se dopadala... zamišljao sam da smo kao neki bend, a zapravo su se mediji i ponašali tako prema nama. Međutim, ono što se stvarno dešavalo - Kvadrat je služio najvećim egomanijacima u grupi samo kao odskočna daska za osobnu karijeru. I raspao se nakon tri godine, ne samo zbog vječnog suparništva između glavnih suosnivača, nego i zato jer određenom pojedincu više nije trebao i bio samo nepotreban balast."

Nije mu trebao jer se u međuvremenu jako afirmirao kao liustrator, pa upoznao i oženio sa starijom, pametnijom Slavenkom Drakulić, koja je tada postala Ilić, i uzela ga pod svoje, otvorila mu malo oči i sva vrata, odvela za ruku u Italiju, u magazin "Panorama" gdje će plasirati ilustracije, a poslije je uslijedio i uspjeh sa sa stripovima u Americi. Slvenka mu je poslužila mu je kao vanjski hard disk, naučila ga da funkcionira kao intelektualac s tuđim intelektom. To i danas uspješno ponavlja - citiran je kao koautor četiri knjige, uz čovjeka koji ih je napisao osamdeset. Mirko ne može sročiti tri rečenice, a nije znao engleski i u zahtjevnom socijalnom kontekstu mogao je funkcionirati jedino ako se predstavlja kao bogomdani genij slike, kojemu ne trebaju riječi. Zato su mu uvijek potrebni promotori, s kojima je uspostavljao simbiotsku vezu.

Pošto se rastao sa Slavenkom, spremio se u inozemstvo, pa u New York stigao 1986. Oženio se i sredio papire, ali ta žena iz dosta bogate obitelji, nije mu mogla pomoći da se profesionalno etablira - njegov novi promotor postat će Milton Glaser, legenda i simbol američkog dizajna, doduše već vremešni čiča, s kojim je Ilić otvorio zajednički studio, postavši njegov akolit i asistent. Dobio je odmah prestižan posao - postao ilustrator i grafički urednik magazina "Time" gdje će, na naslovnim stranicama, objaviti neke dojmljive crteže. Autorski, te su mu osamdesete bile najbolje i u "Graphisu", nekoć vodećem profesionalnom almanahu koji je nedavno ukinut, bio je redovito među najpohvaljenijim autorima. No, biznis mu se nije naročito razvijao, jer je crtanje zanatski posao, ide na komad, a nitko ne misli da si Van Gogh ako ti plaća tisuću i pet stotina do četiri i pol tisuća dolara za ilustraciju, koja toliko i vrijedi dok se ne objavi, a poslije ništa, kao stari novinarski intervjui... Urednički poslovi za grafičare po novinama, stalni ili paušalni, slabo su plaćeni, tako da od toga ne možeš komforno živjeti u New Yorku. Dobro, možeš predavati na akademiji, ili držati nekakve tečajeve, preuzimati dizajnerske poslove za firme i kampanje, čak praviti špice za holivudske filmove, ali jedan čovjek, autor, nije agencija ni korporacija i na tome se nikad neće obogatiti - pitanje je može li se dugo i održati, ako ne radi pod egidom tako slavnog imena kao što je Glaserovo.

Sredinom devedesetih, Ilić je navratio u Zagreb. Promotrio je prilike, pa kad je ustanovio da su u mediijima najutjecajniji oni koji su ga izbacili iz "Poleta", dao je nekoliko intervjua protiv nas i protiv režima. To mu je koristilo, jer kad se opet pojavio početkom milenija te u galeriji "Forum" održao retrospektivu osrednjih radova, ja sam, da ne ispadnem zlopamtilo, spomenuo njegovo ime pred poznanikom koji je imao utjecaj na odabir grafičara kojemu će "Večernji list" povjeriti da redizajnira njihovih novina. Mea culpa! Valjda sam i ja nasjeo legendi koju je Mirko tako uspješno gradio, a kad je prezentirao maketu, ispostavilo se da i dalje ne zna ništa o novinama, jer kao ilustrator i grafičar u magazinu "Times", valjda nije ni mogao nešto naučiti o tome - dnevne novine su, naime, sasma druga stvar... Radio je on, doduše, kao grafički urednik komentarske stranice u "New York Timesu", ali to se svodilo na tipografske dosjetke, što nema nikakve veze s ozbiljnom zadaćom organizacije materijala i konstrukcije vizualnog identita jednog dnevnog lista. Rješenje koje je načinio za "Večernji", može se vidjeti na Ilićevoj internet-stranici (Mirko Ilic Corp.) Kad ga stručnjak promotri, uočava kako taj ilustrator, u ime estetike, ukida temeljnu, informativnu funkciju novina. Sve je podređeno nekom vizualnom elementu, dekorativnoj fotografiji ili ilustraciji, dok su najave za članke na naslovnoj stranici - apeli - zgurani na jedan stupac, bez razlikovanja onoga što je važno, važnije ili manje važno. Glava lista nevidljiva je, protegnuta niz naslovnu stranicu, pa se s prednje strane može čitati samo pola slova, dok je ostatak otisnut na zadnjoj stranici - kakva originalna budalaština!

Čim su jadni Austrijanci, vlasnici "Večernjaka", vidjeli što im je zagrebačko-njujorški hohštapler namrijeo, pograbili su se za buđelar, izbrojili mu sedamdeset hiljada maraka i puno zahvalili, poželjevši da mu je daleko lepa kuća - a on je, uzevši novac, dao mnoštvo izjava kako ti papci i seljačine ne razumiju što je umjetnost. Kako su "Večernjakovci" dizajn krili da im se cjeli svijet ne smije našto su utrošili novac, Ilić je još uspio proturiti glas kako je riječ o fenomenalnoj stvari, koju primitivni štajerski kramari, naravski, ne mogu prokljuviti. Zakonomjerno, na tu su se priču o čudotvornom dizajnu odmah nalijepile novine kojima je traljavo išlo - splitska "Slobodna Dalmacija", tada u vlasništvu neodlučne Račanove vlade. I tu se nije smjelo talasati, mijenjati sadržaj, pa su se odlučili za redizajn, te pozvali Ilića računajući na njegov kamen mudraca. Problem "Slobodne" bio je specifičan utoliko što njena zastarjela tiskara nije omogućavala da se stranice tiskaju u koloru. Ilić je obećao riješiti i taj problemčić dizajnom, pa je zadao da se cijele novine otisnu jednobojno - ali ne crnom, nego plavom, doduše tamnoplavom, pa su osim sloga i naslova poplavjele - fotografije, čak i osmrtnice! Svi naslovi bili su, naravno, podjednaki, a stupci široki, i pred očima bi ti se, kad otvoriš novine, zaplavilo. Glava lista bila je - naravno - tiskana na prvoj i zadnjoj stranici popola, okomito... Teško je opisati šok korisnika kad je izašlo to čudo. Uredništvo je bilo izvrgnuto javnom podsmjehu. Sjećam se, nazivali smo ih i govorili: "Majstore, ostala ti je plava čarapa u rotaciji!" Opća katastrofa - oglašivači nisu htjeli objavljivati plave verzije svojih oglasa, ožalošćeni nisu htjeli platiti plave parte. Čitatelji su poludjeli, i sigurno bi se bili prebacili na neki od zagrebačkih listova da je to uopće zamislivo. Uredništvo "Slobodne" shvatilo je da će nagrabusiti zbog javnoga gnjeva, pa su, da baš odmah ne reteriraju, odlučili svakog dana u plavu dodavati malo više crne, dok se stvar ne riješi sama od sebe... Time su raspalili Ilića, koji je dogovorio da se koristi posebna plava koju on uvozi, tri put skuplja od obične. Bijesno je uzeo petsto tisuća kuna, te svugdje ponovio kako su sve pokvarili prokleti primitivci koji ne razumiju umjetnost, pa nisu dopustili da se njegov dizajn afirmira. No, već je bio u Zagrebu jer su se u "Globusu", još i prije debakla sa "Slobodnom", bili s njim dogovorili da list preoblikuje (ne sjećam se jesam li i tu ja nešto kriv, utoliko što sam ga spominjao ili preporučivao). Dakle, došao je, odmah se dobro postavio, uzeo jedno pedeset tisuća dolara avansa, a kad mu je uprava rekla da im se ne sviđaju prijedlozi koje je dostavio, bacio je bijesno u zid mobitel (Globusov) i otišao da se nikad ne vrati. Dao je izjavu kako u Hrvatskoj ne može raditi, jer tu nije priznat, pa kao Srbin nije uvršten u neku antologiju stripa koja je ovdje navodno publicirana (tko bi to znao i pratio, strip-crtače svakako još ne primaju u Akademiju, ali ako nekoga i prime, bit će to sigurno Mirko Ilić). Pošto je obredao sve hrvatske, Mirko se prebacio na srpske novine. Svađa s njihovim izdavačima i potonji skandal s davanjem intervjua protiv lokalnih primitivaca, samo je pitanje trenutka...